“Ovo jeste muški posao, odmah da se kaže. A da bi žensko bilo u ovom poslu, mora se stav imati. I karakter. Može – može, ne može – ne može“, kaže sagovornica.

Rudarski fakultet u Prijedoru Ivana, tada Babić, danas Berga, upisala je ne da ga završi nego da studiranje odugovlači i tako ostvaruje pravo na porodičnu penziju nakon smrti oca. Danas je druga osoba u hijerarhiji rudnika Sase u Srebrenici, odmah poslije generalnog direktora.

Ranije ove godine profesorica s Rudarskog Ljiljana Kukolj Tankosić kaže: daću ti broj jedne naše studentice, iz Prijedora je, u Bratuncu živi, zaposlena u rudniku Sase, sad su jednom ležištu dali ime po njoj, da samo vidiš kakav je to čovjek, radnik, borac. Ma, žena zmaj! Pa, ako ti je za priču.

„Da vam kažem prvo za taj fakultet, kako sam ga upisala. Uopšte nije bilo da volim rudarstvo, pa zato idem na rudarstvo. Išla sam u srednju mašinsku i želja mi je bila, pošto mi je otac bio majstor i stalno sam tako nešto s njim radila, da studiram mašinstvo. Međutim, prvi srednje sam bila kad je otac poginuo i nije se moglo. Ostala majka, ja i još dvije sestre, i starije sestre beba, od deset mjeseci. I ja sad treba da se školujem da bi majka imala penziju od oca, jer ona nije imala primanja nikakvih, a ja sam mogla do 26. godine studirati i ostvarivati tu penziju. Reko’, ‘aj’ ja ću to upisati, pa ću vući, mogu i deset godina vući, k’o što neki tako studiraju. Kako sam upisala, 2007. godine je to bilo, tako sam ispit za ispitom polagala, čistila godinu za godinom, nisam prenosila ispite ni godinu obnavljala. A sve vrijeme sam radila. Ujutro predavanja, poslije trčim u kafić na posao. Da što manje od majke uzimam. I nakon što sam diplomirala, 2011. godine, nastavila sam raditi po kafićima. A onda je 2012. došao prvi konkurs u struci. Rudnik u Prijedoru prima četiri inženjera rudarstva, testiranje iz stručnih predmeta, iz engleskog jezika i iz poznavanja rada na računaru. Prijavljenih nas je tridesetak, po rezultatima testova ja četvrta na spisku, ispred mene tri muškarca. Ostaje još intervju. I tu je odmah bilo, vi ste žensko, kako ćete na kop. Kažem im moj diplomski je i bio sa kopa Buvač, tema bušenje i miniranje, i bila sam punih mjesec dana sa njihovim rudarima, bušila, punila bušotine, sve radila kao običan radnik, računala da taj rad samo na taj način mogu uraditi kako treba. Uradila sam ga sama, baš se potrudila. A ovamo kažu, vi ste žensko, kako ćete u gumene čizme. Kažem, ja sam, pored toga, i dijete sa sela i čizme su mi na nogama stalno, a sad sam obučena ovako jer sam se spremila za intervju, evo kao i sa vama sad.

Sjećate li se ko je sve bio u toj komisiji?

Ne sjećam se, bilo ih je više, možda četiri-pet. Kažu, znate, ipak je to muški posao. Kažem, pa zašto onda ne piše na Rudarskom fakultetu: nije za žene. Pa neka se upisuju samo muškarci. I u vašem konkursu: žene ne treba da se prijavljuju. A ne ovako… I vidjela sam odmah tad da od toga nema ništa. Primili su momka koji je bio 5. na spisku, prvi ispod crte i prvi ispod mene.

Je li vama u tom trenutku jasno da oni pričaju o trudnoćama, a ne o čizmama? Kad već mogu da biraju…

Da, da, pitali su me jesam li udata, imam li porodicu, djecu, momka… Aha, koliko dugo si s momkom, planiraš li se udavati… Jasno k’o dan.

Jeste li kad čuli da su na tim razgovorima za posao kolege muškarce pitali kako će u čizme?

Ma, shvatila sam ja sve. Ali poslije toga nisam prestala imati nadu ni slati dalje po rudnicima prijave i tražiti posao. A i na fakultetu postoji taj neki ženski stav – da se po završetku studija ide raditi ili u škole ili u projektantske firme ili bilo šta, a da je kancelarija. Meni je bilo samo da počnem da radim. Jer majka nam je bolesne bila, starija sestra otišla raditi u Crnu Goru, sin joj ostao sa nama. To je naše zajedničko dijete /smijeh/. Ja sam ga podizala i hranila, išla na fakultet, radila. Znali su i na fakultetu za tu moju situaciju, bili su u toku svi. I sve se stizalo, ništa nije bilo problem. I sjećam se kad smo bili u studijskoj posjeti rudniku Sase, pa poslije kroz Bratunac, slobodno vrijeme, sjednemo na piće. Kažem, ja ću ovdje doći da živim i radim. Ja, onako, lupetala. A, eto, sad u aprilu navrših punih deset godina. /smijeh/

Sjećate li se tog prvog puta?

Prijave sam slala gdje god ima rudnik. Zovu jedan dan iz kadrovske. Da dođem, ponesem sve. Ne ono da prvo dođem na razgovor, pa da se vidi, nego odmah sve, diplomu, papire, stvari… Sad je to meni bilo, ono… Ja se s mamom nikad nisam rastajala, a i za Danijela sam puno bila vezana. Ovdje mi je i momak bio i sad sve to treba ostaviti, a gdje je Bratunac? Ma, ‘ajd’, reko’, praksu ću, pripravnički bar da odradim. I sve ja to prikupljam, dokaz o nekažnjavanju, ljekarsko, ali sve dok ne krenem, neću ni biti svjesna. I kad je došlo vrijeme da idem tamo, povešće mene i još jednog kolegu stariji kolega iz Prijedora koji tamo već radi. Kad je došao momenat da se ide, znači, strašno. Ja bi’ sad plakala. Meni se to sve toliko skupilo, steglo… /pauza, grč, suze/ Nikad ih nisam napuštala, ali tu sam prelomila. Idem i skupila sam snagu, sjela u auto, krenula. Mama ostala. Do Bratunca ja sam prejaukala.

Sjećate li se prvog radnog dana?

Sjećam se svega. Ujutro u 6 se počinje. Ja došla gore, sve mi je k’o s neba pa u rebra, uđi, prođi, vidi. Odmah se počinje raditi, dobila AutoCAD, sjedi i crtaj. Ostajala poslije radnog vremena, dolazila na posao svaki vikend, iako sam bila slobodna. Niko me nije tjerao. Hvatala, učila i tako sve dok nisam posao sažvakala. Jedno su knjige, a drugo je kad si tu. Kad ćemo krenuti u jamu, poveo upravnik nas nove. Ovo je uskop, tu se baca ruda, ‘vako buši, odvodnjavanje prirodnim tokom. Sve to tako brzo da sam pomislila da ja to nikad neću naučiti. I kaže, ‘aj’ sad, Ivana, izvedi nas napolje. Kud ću sad, majko mila! Dobro, reko’. I krenem. Idem. Vidim, voda. Ističe. Ako ona izlazi, moram i ja nekud. Nisam mogla popamtiti sve, jer to su transportni, dugi hodnici, pa dođe skretanje, pa jedan blok, pa podetaže, kao brdo, s jednog na drugo se spuštate, uz rampe, niz rampe nas sproveo, ne znam ni gdje sam bila, ni odakle došla. I izvedem nas. Kako voda izađe, moramo i mi nigdje.

Kako se na terenu reaguje na žensko u čizmama?

Ja sam u početku samo ćutala, nikome ništa nisam odgovarala, ni na galamu reagovala. I u jami sve vrijeme. Oni u 7 ulaze, ja s njima. U 2 izlaze, ja s njima. Oni buše, daj da i ja. Nemoj, ti si žensko. Nemoj ti meni žensko, ja neću naučiti ako ne probam. Pa utovarna mašina, kašikom da pokupim materijal, mene je to sve zanimalo. Pa lokomotiva vagone kad izvozi, daj i to malo, pa pucanje, da se poveže eksploziv u serije, kako ide da se to zapuni, da na mašinice opališ, kažeš MIII-NEEE! Sve bilo interesantno. A njima samo bilo da me sklone. Ti si žensko, ti si inženjer, a ja… Sve letim. Ja sam bila tog stava da što više forsiram teren i da budem s radnicima dok ne naučim posao. Prva dva ugovora na određeno, po mjesec dana, već treći na neodređeno. Ja stala, mislila pripravnički samo, šta ću sad, osta’ Prijedor, mama, Danijel, momak. A kako ću i odbiti, jedini mi izašli u susret kad me niko nigdje nije htio, oni mi jedini ponudili. I ja prihvatim. I imala sam poziva i ponuda, ali kako je vrijeme prolazilo, sve više nisam imala srca da napustim. Toliko sam se vezala za tu podzemnu, sad da mi neko i u Ministarstvu ponudi posao, bilo bi mi čudno kako ću ja sad tamo. /smijeh/

Zašto kažete podzemna eksploatacija je rudarstvo, a ne ni površinski kop ni kamenolom?

Nije isto onaj koji radi pod zemljom i onaj iznad kojeg je vedro nebo. Onaj crni je iz podzemne. Kad uđeš, nikad ne znaš hoće li ti šta pasti na glavu. Meni i koleginici iz Prijedora, koja je došla raditi poslije mene, kažu jednom da dovedemo majke, da vide gdje radimo, da se manje sikiraju. Opet kad se vidi krug, upravna zgrada, kuhinja, restoran, radionice, to je druga priča. Direktorica pošalje vozača po njih dvije u Bratunac, kad su jednom došle kod nas, one došle gore, izgubile se. Gledaju, hodaju po krugu, stalno pitaju gdje je ta jama. Odvedemo ih do ulaza na prvi horizont, gdje lokomotiva u vagonima izvozi rudu olova i cinka. To izbetonirano sve, izgleda kao tunel, ništa strašno. Dalje ih nismo nigdje. /smijeh/ One mirnije, odmah lakše i nama. A niko ne može imati predstavu dok ne uđe. Bude studenata, ne smiju ući, vrište.

Rukovodite službom zaštite na radu. U hijerarhiji ste odmah poslije direktora, a iznad tehničkog direktora, upravnika jame, poslovođe. I nakon deset godina i dalje ima momenata: ona je žensko, šta ona zna.

Kad nešto nije kako treba, ja to napišem i radovi moraju stati. I nije im pravo. Ne dam na sebe. Ako neko nije u pravu, ja za vratove. Dok nisam znala posao, ne mogu ni u raspravu. Kako sam naučila, ne dam pardona. I onda tako i za rudare svoje. Većina me vole, pravedna sam, idem onako kako jeste. Ima ih koji kažu, ona samo galami, ona je babaroga. Oštra sam, ako se ne radi. Ako je neko bezobrazan, tu sam rigorozna.

Kako znate da vas radnici vole?

Na primjer, kad mi je majka je umrla, bila sam malo duže u Prijedoru, nisam mogla odmah da se vratim. Kad sam došla nazad, mene je sačekalo gore 200 rudara. /Drhti joj glas, pauza, trese se vilica, smijeh i suze istovremeno./ Ili ima ih da kažu ako odem ja, odlaze i oni. I vezala sam se s ljudima i kad neko ima problem koji nema veze s poslom, oni nekako to meni kažu. Ja, na primjer, izađem ujutro na raport i izađe nadzornik da rasporedi ljude. Vi na kipanje, vi bušite to čelo, vi na utovar rude, pripremite ploču, ti ponesi eksploziv i tako. Ja samo ovako očima prođem kroz smjenu. To je nekih 40 radnika. Samo očima pređem i odma’ vidim ima li ko problem.

Kako?

Pa valjda sam se srodila. I s poslom i s ljudima. Gledamo se svaki dan.

I šta kad vidite?

Ja zovnem onda radnika. ‘Ajte vi sa mnom. I bilo je situacija raznih… Kažu, previše se dajem, ali ne znam drugačije. Ja i u kafiću kad sam radila, nije bilo, ‘de smandrljaj tu čašu, šta ima veze, ‘aj’, piće neko drugi iz nje. Ili ću je oprati ili neću ništa. Tako i kod kuće. Kažu, ima i pašteta, što uvijek mora kašika. A ja tako navikla.

I kako je to lokalitet dobio ime po vama?

Taj novi revir što je otvoren na Vrtlovcima dugo sam forsirala. I gore kad smo krenuli raditi, stavili mene da vodim. I kažu zbog mene se zove Iva. /smijeh/ Na Ivanjdan je otvorena. Jeste i zbog toga, ali znamo mi svi da je i zbog mene. /smije se/ I zove se: potkop Iva.

Katarina Panić – zamisli.ba