„Evo, vidite, to je osam kućica, svaka ima dva stana, ispred svake bašta, jer to su svakako štićenici koji i rade na našoj ekonomiji i osposobljeni su za poljoprivredu. Znači, oni bi tu živjeli, samostalno, svojim radom bi doprinosili ustanovi, a imali bi našu tehničku podršku, stručni tim, ambulantu, kantinu, sobu za članove porodica koji dolaze u posjetu…“, opisuje Nikola Vujasinović, vršilac direktora Doma za lica sa invaliditetom Prijedor, prvi korak koji je ova ustanova napravila ka deinstitucionalizaciji.

Asistirano ili stanovanje uz podršku dugoročni je plan prijedorskog doma u Čirkin polju. Prati visoke standarde u zbrinjavanju lica sa razvojnim smetnjama i trend izmještanja iz institucija kad god i gdje god za to postoje uslovi. Među 175 štićenika koliko trenutno živi u ovom domu znatan je broj onih koji su visoko funkcionalni i koji bi mogli koristiti takav vid socijalne zaštite.

„Idejni projekat je završen, dobro je osmišljen, gotovo idealno. Investicija jeste velika, ali to je ono čemu treba težiti. Važno je da imamo viziju i da imamo projekat s kojim možemo aplicirati na javne pozive iz oblasti socijalne zaštite i ka potencijalnim donatorima. Bitno je i da se projekat može realizovati parcijalno, po fazama. Možemo krenuti od jedne kućice, ne moramo odjednom praviti cijeli kompleks. I, na primjer, ako je donator Vlada Japana, kućica nosi ime te države“, kaže Vujasinović.

Zamišljeno je da kapaciteti stanovanja uz podršku budu na dijelu sadašnje ekonomije, svi postojeći objekti ostali bi na svom mjestu, a dovoljno prostora ima da se zadrže i postojeći kapaciteti poljoprivredne proizvodnje.

Nikola: Da prođemo malo, da vidite šta smo uradili za ovih godinu dana i šta nam je u planu… To je tamo igralište… Evo, pogledajte taj parkić sada kako izgleda, a sjećate se nekad. A to isto planiramo s ovim ljetnikovcem. Ovdje najviše volim sjesti s njima, tu pokupim najviše informacija. Tu smo imali roštiljijadu. Za kraj sezone na ekonomiji… E, ovdje je ta staza… Ovaj plastenik je bio pun paradajza, ovdje je bio krastavac…Pozdravljam, Peđa. Ovo je novinarka, došla nam je u posjetu.

Peđa: Dobro, dobro. Izvolite samo.

Nikola: Predrag Gnjatović, on je radni okupator. Sve vezano za poljoprivredu, on i Veca naša.

Peđa: To je ambar, ovo je kuruzana. To je gljivara. Tu je i skladište hrane, iako smo dosta toga prebacili u kuhinju. Pod baštom je hektar, devet dunuma. Praziluk, salata, rotkva, cikla. Mora se navodnjavati sve. Karfiol, brokoli, grah. Paprike. Ljute paprike. Djeca obožavaju ljuto. Mi njih zovemo djeca.

Veca: Kad je pasulj za ručak, dođu, daj mi, Veco, koju ljutu. /smijeh/

Peđa: Lubenica, dinja. Kupus, to je ovaj kasni, za kiseljenje. Nikad se više nismo naradili, al’ nikad nismo više ni imali.

Veca: Imali smo i pomoć. Najveći naš uspjeh je kada ujutru on sam dođe, da ga niko ne šalje. Da ga niko ne opominje, da on ustane i ide, kez od uva do uva, i on ide. Šta ćemo danas raditi? E, to je onda to.

Peđa: Otovnjača još ima. Rani kupus, mrkva, celer, peršun. Evo, ovdje, je krompir.

Jeste počeli vaditi?

Veca: Jesmo. Nazove kuhinja, treba 120 kila, nema problema, stiže. /smijeh, zarazan/

Peđa: Mlado voće, prošle godine sađeno. Šljiva, kruška, jabuka, kajsija. Sadio inženjer voćarstva i on nam je pomogao oko toga, izvršio je prvu rezidbu ove godine, pokazao nam. I sad je na nama održavanje. Ne smijemo puno koristiti ni herbicida, ni insekticida, baš zbog naših korisnika. Nikad ja ne znam kada će on doći ovde, lapiti onu jabuku.

Veca: Kukuruz. Evo, juče smo kuvali. Juče je bio za užinu kuvani kukuruz.

Peđa: Nama da dođete u proljeće, ima šta vidjeti.

Veca: Maj, početak juna, ovo je kao san snova. Kao da dođeš u rajske vrtove. Sve se zeleni, korova još uvijek nigdje. Prelijepo. K’o u bajci.

E, a znaju li plijeviti?

Peđa: Kako da ne… Ovdje nam je salata.

Pa da, u vas to u buradima, ništa tegle.

Peđa: Ma, ne. Preko hiljadu kilograma mi toga…

Veca: Ovdje su valjda nekad časne sestre bile.

Peđa: Pa dom slijepih, pa mješoviti i onda su ukinuli ženski i ostao je samo za mušku djecu i omladinu.

Nikola: Jeste l’ pjevali?

Štićenik: Ono neki dan?

Nikola: Da.

Štićenik: Jesmo.

Nikola: Ko je bio najbolji? Jes’ ti?

Štićenik: Ja! Najbolji. Ma kak’i ovo, sve čobani, oni treba da pasu travu.

Nikola: Imaćete ono takmičenje ponovo, je l’ može?

Štićenik: Kad? Može. Kada?

Nikola: Doš’o jedan dan u upravu, gore, treba direktora, sav ozbiljan. Reci. Biće takmičenje. Imamo jednog pjevača u Prijedoru, treba da ga pozovemo. Tu nam je komšija, Halid. Dobro, M….e, pozvaćemo ga. A on me je doček’o u domu. I, paz’te, svako jutro, on dođe gore, kod mene, pokuca. Pošto voli ići kući svojoj, pokaže mi na kalendar i, ovako, znak rukom, da ja moram pečat udariti. I svaki put kad ide, mi ga ispratimo, to je odijelo, sve. Socijalna radnica ga stavi na autobus, on ima ceduljicu uza se, njega već svi znaju, tamo ga čeka brat, bude malo kod kuće i vrati se. Vidim nešto mi fali, onda se sjetim, on, a otišao kući, uhvatim se da mi čovjek fali.

Pozdrav, R…..a, kako si, jesi dobar? Znate li vi ko je on? On je dječak što je bio u gradu sa onom kacigom, sav omotan, bio često na ulici. I Centar za socijalni rad nam ga uputi na opservaciju. Evo, pogledajte ga sada, drugo dijete, ne možete ga prepoznati, radi, sređuje, uključen u sport, voli trenirati. Dolazili roditelji po njega, neće da ide. Ovdje ima siguran smještaj, sigurna tri obroka i užinu. Ispostavi se često prije dolaska u dom nisu dobijali redovno terapiju, pa je zato dolazilo do ispada.

Pozdrav, S…..e, kako si, jesi dobar? Čuli smo se s tvojima tamo i pohvalili te. Budi dobar i ostaćeš ovdje. /…/ Dobro, izvinio si se, pravi si.

Ovaj mural radila su dva momka iz Centra „Sunce“. To je sportski teren stari i to sad želimo da prilagodimo njima i uredimo.

A ovo, zamislite, sad, za 50 godina, kažem uvijek, to je taj san. Zamislite ovdje te kućice za stanovanje uz podršku. I ovi platani, tad veliki. I ova staza tu oko cijelog tog kompleksa. Arhitekta što nam je radio idejni projekat kaže nemojte asfalt. Bolje se taj kamen uklapa u prirodu.

Katarina Panić – zamisli.ba