Dobro jutro, mama je rekla da se javim kada objavim pjesmu .
Bila je subota, 28. oktobra, kad mi je poruku poslao Ognjen Radaković, sin moje poznanice. Intervju snimam dva dana kasnije. Ton od sat i pet minuta u telefonu sačuvam kao Dakra Daklu. Materijala ima i previše za temu o mladim talentima i socijalno angažovanoj muzici koju sam kandidovala uredništvu. Sve nikako nije za agencijsku vijest, ni po sadržaju ni po formi, a baciti šteta.
Uradi jedan za agenciju, jedan ovako, kćerka će.
Na intervju dolazi u crnom duksu s natpisom Urije, mašinski izvezenim bijelim koncem, naprijed, na grudima, i sovom, raširenih krila, u letu, na lijevom rukavu, na sredini nadlaktice.
OGNJEN: Ima taj neki lik iz Beograda, isto navijač. Jedini radi ovako da su ušiveni, ne može se izlizati ili odlijepiti, ne može nikako spasti. Taman sam s gimnazijom išao na ekskurziju i onda sam u Beogradu pokupio te dukseve. Za nas 14, skupljali po 70 maraka. Ja sam kreirao font i sovicu, poslao pripremu. A sova zato što je to neki simbol Urija koji govori da smo uvijek budni noću, da nikad ne spavamo. To je nešto naše, našeg društva, mi podržavamo taj, da kažem, krajski fazon. Imamo par drugara iz Čirkin Polja, par iz Aerodromskog naselja. Uvijek kuvamo jedni između drugih, bacamo neke forice i tako to.
Prije ove pjesme posvećene pokojnom Andreju Lukaču, objavio si još dvije. Kako su nastale?
OGNJEN: Ta prva nastala je bukvalno slučajno. Imam druga, Vuka Vujkovića, i on isto voli da piše. Kad mi zapne, onda on pomaže. Jednom smo tako bili na kafi, u jednom kafiću, i sad treći drug je trebalo da se ode naći s nekom drugaricom. Mislili smo da će nas ispaliti, da će ostati s njom, da se neće vratiti, i uzeli smo mu slušalice i rekli da ih nosimo ako se ne vrati. I onda mi, kao, šta ćemo, ‘aj’mo smišljati pjesmu. Jednu slušalicu držim ja, jednu on i tražimo beat. Ima toga naći, free for profit. Tako smo napisali prvu pjesmu i ta prva pjesma je bila, ono, bum.
Kako mama nije znala za nju?
OGNJEN: Mama? Ajoooj… Pa, ne znam, bilo me prvo malo sramota, onda kad je saznala, prvo sam joj rekao da to nisam ja. Poslije kad je rekla da je, odlično onda sam rekao da ipak jesam ja. /smijeh/ Drugu sam napisao za kratko vrijeme i zato nije nešto posebno niti ima kakvu posvetu ili tako nešto.
Kad mi je dosadno, listam beatove po YT, gledam, tražim. Koji mi se učini dobar, pošaljem Vuku, onda izdvojimo dva-tri koji nam se najviše sviđaju i tako. I za ovu treću, na primjer, napišem ja neki stih, pitam njega je li dobro, bi li šta mijenjao, on, na primjer, nađe nešto bolje što bi moglo da se doda i uglavnom smo tako radili.
Kad kažeš da ti je za nju trebalo više vremena, koliko je to?
OGNJEN: Mogu provjeriti na IG. /uzima telefon/ Evo, 17. srpnja. Koji je srpanj?
Juli.
OGNJEN: E, uglavnom, tad sam počeo tekst, u avgustu završio. Od početka sam znao ili će to biti urađeno kako treba ili neće ni biti objavljeno. I prije nego što sam počeo pisati pjesmu, pitao sam njegove roditelje, žive blizu mene, mogu li to raditi. Odobrili su i pjesmu i spot i ustupili slike. Ništa nisam radio na svoju ruku i uvijek su znali i oni, a pogotovo njegova sestra s kojom sam se redovno čuo. Andrej i ja smo bili dobri drugari kad smo bili mali, a poslije je on imao svoje društvo, ja svoje, jer tri godine razlike na ovom uzrastu nije malo. A kao djeca rasli smo zajedno. Kod jednog druga učili da sviramo gitaru. Nismo naučili, nije se to slavno završilo. /smijeh/
Pošto su ti prve dvije pjesmo samo audio, jesi li za ovu od početka znao da ćeš raditi i spot?
OGNJEN: Nisam. To mi je predložio brat. I povezao me s Lazarom Čankovićem koji se bavi videografijom. Njemu je moj brat rekao da je u pitanju neka tužna pjesma. On je mislio biće neka djevojka ili nešto slično, a kada sam mu rekao da je to za Andreja, odmah je pristao.
U spotu su baklje, grafiti, maske, sve nekako simobli navijačkih grupa.
OGNJEN: Andrej je bio član Alcohol Boysa. Dan nakon njegove smrti igrala se utakmica u Prijedoru i tad je bukvalno bio mir na stadionu sve do 18. minuta. U 18. minutu na svakoj utakmici se skandira njegovo ime, jer je otišao sa 18 godina. Sad na ovoj utakmici protiv „Famosa“ iz Vojkovića to je bilo mnogo jače jer je bila godišnjica smrti. Veliki respekt za navijače i sve koji podržavaju tako nešto.
Kameru i režiju radio je Lazar Čanković, dron Miloš Marjanović, montažu Dragan Došenović, pozadinski muški vokal je tvoj brat Damjan.
OGNJEN: Bio jednom došao iz Beča i kaže: moraš me jednom upisati u pjesmu. Pa, reko’, ‘aj’ sad ćeš nešto reći u ovoj. I otpjevao je sa mnom taj dio: magla, kiša, duša je tiša. Ko god se sjeća te noći pogibije, sjeća se i magle i kiše. Imam veoma loše sjećanje na taj dan. Isto sam bio na motoru. Krenuo kući, usput sreo druga. Pita da ga povezam. Stanemo kod bolnice, sjeli tu malo i odjednom vozila hitne. Priđemo, vidimo Andreja na kolicima, tu su i roditelji, skupilo se i svijeta. Malo kasnije izlazi medicinska sestra i govori: „Primite saučešće, Andrej više nije s nama“.
Tu su dalje Tamara Bogunović koja je radila fotografiju, Dimitrije Mijatović koji je radio dizajn, Emir Kolenović Koly koji je radio mix, master i aranžman i u čijem ste studiju u Kozarcu radili zvuk.
OGNJEN: Ekipa je to cijela od nekih 20-ak ljudi. Ima i Andrejevih drugara, navijača, koji su bili sa nama i pojavljuju se i u spotu. Ne, nisu vođe navijača, ali ne žele da im se navode imena. Zahvalan sam im svima, kao i svima koji su finansijski pomogli da pokrijemo troškove, bez obzira na to što smo svi sve radili za „dž“. Na primjer, prevoz do Kozare.
Kako si došao do ženskih vokala i da ubaciš etno melodiju?
OGNJEN: Jedna gospođa s kojom idem na izviđače rekla mi je da ću teško izvesti spoj muzičkih pravaca kao što su rap, trap i etno, a ja sam upravo to i planirao. Taj refren sam probao pjevati sam, ali to nije zvučalo dobro. U glavi mi se motalo da bi bolji bio ženski glas jer će sigurno pojačati emociju. Prvo sam pitao par drugarica iz gimnazije koje se bave pjevanjem, ali one nisu htjele.
I kako si onda našao Valentinu Drinić i Milicu Đorđević /koje jedine u spotu ne nose maske/?
OGNJEN: To je bila jedna baš čudna scena. Bilo je ljeto, došao sam s drugom na Sanu da se kupamo, one su bile tu. Priđem im i pitam: „’Ej, bi’ l’ vi meni pjevale?“ Kažu, daj da vidimo tekst. Pa onda pitaju za koga je vezano. Kad sam im rekao, odmah su pristale. Sada imam neke tri-četiri na pola odrađene pjesme. Imam drugaricu iz gimnazije, Natašu Babić, koja se uči muzičku produkciju, tako da ćemo vjerovatno za koju godinu biti tandem.
Za muzičku školu si rekao da si upisao klavir s tri godine zakašnjenja, jer nisi htio poslušati roditelje da uzmeš harmoniku. Za gimnaziju si ih poslušao, a htio si na zanat, za kuvara.
OGNJEN: Volim kuvati, a mama: joj, nemoj to. ‘Aj’, dobro, upisaću gimnaziju. Nije mi vjerovala, bukvalno išla sa mnom na upis. A poslije ću ili kuvarstvo ili nešto vezano za turizam ili za ekonomiju. U Beču, kod brata. Ja i on ista krv. Njega volim najviše. Najviše od ikog. Da nije brata, ja ne znam šta bi’ ja. Nedostaje on meni stalno, uvijek mislim o njemu. Čekam samo dan da odem malo kod njega, barem na tri dana. Sad sam počeo suditi fudbalske utakmice, tako da imam i para.
katarina Panić – zamisli.ba