Muzičar Dinko Kulenović /45/ kaže da je osnovnu muzičku školu, odsjek gitara, završio jedva. Pored menadžera Milana Gambirože Popa, jedini je član benda Rock Ko Fol koji živi u Prijedoru. Ne sjeća se prvog honorara, a sjeća se da je počeo da živi samo od muzike od kada je počeo raditi sa Al Dinom. Iako je muzika najprimjenjenija umjetnost, i dalje se sreće s potcjenjivačkim pristupom: dobro muzika, al’ radiš li šta ’vako. Pitajte, kaže, Paula McCartneya kako se izbori od prvog do prvog.
„Šesti razred dvicom proš’o. Pod broj jedan, bio sam lijen. Pod broj dva, tad je program bio prilično zastario. Rijetko se interes zadržavao i kod djece koja su bila zainteresovana. Ja sam toliko puta otišao kupovati ćevape i sokove. Onaj četvrtasti, fruktal. Tako da je meni to omrzlo. Jedva čekao da se završi, ali sam muziku volio na neki drugi način. Moram reći da mi je ta osnovna muzička dala temelj, pismenost, teoriju, puno pomogla da se kasnije mogu nadograđivati sam. Danas mi je žao što nisam završio i akademiju. Ko ima klasično formalno obrazovanje kaže subdominanta, ja to moram reći na neki drugi način.“
U istu muzičku školu danas ide njegov sin Danis, a kćerka Mia još je predškolka.
„Sad vidim neke pomake, ali više na nekoj individualnoj bazi, zavisno ko predaje. Tu vidim neku razliku kod nekih ljudi koji žele možda, uz taj obavezni plan i program, da ubace nešto što je djeci zanimljivo. Muzika je igra, djeca tu treba da su raspoložena, nasmijana. Ništa se ne mora. Postoje tehnike sviranja svakog instrumenta, ali ljudi su mijenjali bit instrumenta različitim pristupom. Pravila su tu da i preispituju i krše i mijenjaju, a ne da ih se drži slijepo. Na jednom roditeljskom nastavnica kaže za jedno dijete da nekako nema više interes, pa za drugo isto tako, ali traži li se odgovor na pitanje zašto su ta djeca imala interes, pa ga izgubila? Znamo i da postoje roditelji koji upisuju djecu u muzičku školu da bi, što kaže Rambo Amadeus, ’nabili guzici nivo’, ali većina te djece jeste bila zainteresovana za muziku. Zašto su ga neka izgubila? Zašto im se nije uspio održati interes? Ili čak zainteresovati i za drugi instrument, drugi muzički stil? Jasno je da ćeš u klasičnoj muzičkoj školi učiti klasiku, ali isto tako postoji prostor gdje možeš djeci ubaciti muziku iz filmova. I sad, na primjer, na jednom internom času gledam repertoar. Za klasična djela pišu autore, a za filmsku muziku samo, na primjer, ’Pirati s Kariba’, a ne i imena autora. Hans Zimmer i John Williams su isto kompozitori.“
Sjećaš li se prvih para zarađenih od svirke?
„Pa, i ne sjećam se. Vjerovatno što su bile nikakve. Iz početka sviraš džabe, da te neko negdje vidi, pa zovne. Negdje sviraš samo za cugu, poslije za 10, 20 maraka. Sjećam se u Zenici, godina je devedeset deveta, bio sajam Zeps, kafić Feniks, ja svir’o sam. Uš’o je frajer, al’ ono, izgled’o k’o klasičan razbijač, ono, znaš, ogroman, ćelava glava, nema vrata. Stao ze šank, pružio mi papir i 100 maraka. Kontam traži neku džigeru, kad ono piše samo Leb i sol. A tad sto maraka… Jesam, odsvir’o sam Čukni vo drvo. Na nekom makedonskom svom, izmišljenom.“
U Prijedoru je završio prva dva razreda gimnazije, treći i četvrti u Zenici, gdje i prvu godinu Pravnog fakulteta. I, kako kaže, batalio. Ovako se sjeća 6. oktobra 1995. godine.
„Imao sam nepunih 17. U stanu u Raškovcu smo tata, mama i ja. Stari uvijek govorio neće ništa, ne smije nas niko, ovo ono. Zato smo mi i ostali /u Prijedoru/ tako dugo. On kao da nije ni bio svjestan toga šta se sve dešava. Ali tad, to je već bio period kada su Arkanovci došli. I mi smo trebali u Hrvatsku izaći. Krenuli odavde u devet ujutro. U Banjaluci smo stajali jedno sat-dva, ne znam. I onda, umjesto prema Hrvatskoj, okrenuli nas tamo prema Tesliću. I onda gore, na Borje. I tamo izašli iz autobusa, pa preko nekog mostića i kroz neku vodu nekih 200-300 metara. Bilo je starih ljudi, autobusa je bilo iz Novog, iz Dubice. Bilo je slučajeva, žena i muž, stari, pa ostavili jedno drugo. Moralo se preko nekih oborenih stabala preći, pa sam je te stare vukao na sebi, kroz tu vodu, pa se vraćao po druge, dok jedan onaj nije pit’o: da ne bi ti ost’o ovdje. Noć je to već bila, i kroz tu vodu, ja, stara, stari, tetka i sestra nerođena. I onda pet kilometara kroz tu međuzonu. I onda došli tamo, do Armije BiH. Oni kažu, tu noć trebali postavljati minsko polje, nisu uopšte znali da neko dolazi.“
Prvi mjesec izbjeglištva provodi u sali mašinske škole, a potom pet godina u kampu kod Zenice. U školu je išao autobusom, ali je košarku u „Čeliku“ prestao trenirati kad su treninzi počinjali u 9, a zadnji autobus vozio u pola deset. A kad je 1997. počeo svirati po lokalima, iza 11 nije bilo ni taksija.
„Jednom, sjećam se, zima, snijeg do koljena, minus 18, minus 19. noć. Pitam ovog jednog što je svir’o sa mnom da me odveze, dajem pola te dnevnice od svirke. Joj, ne mogu, ljetne mi gume. Gitaru na leđa, pa pješaka. Sedam kilometara.“
Kući se vratio 2000. godine. Najprije je svirao bas u bendu Blue Red s Mićom Gaćešom, Veliborom Brlekom, Markom Tubinom i Tiborom Totom Bojnikom.
„To je trajalo nekih godinu dana. Imali smo devet autorskih pjesma, bili na Heineken Music Festu u Zenici, dobili nagradu za hit festivala. Zvala se Mobilni, ja je napravio, neka šaljiva, to bio statusni simbol u to vrijeme. A Kozmo onda od sljedeće godine. Sjećam se, na primjer, da smo svirali u Dubici, to su bile svirke do četiri ujutro. Repertoar je bio Elvis Presley, Radiohead, Sting, David Bowie, Hendrix, Beatles, svašta nešto. Svirali ja, Džoni /Nikola Kotroman/, Špele /Nenad Popović/. I Brlek je bio, pa je on onda otiš’o u Ameriku. Svirali za 65 KM. Da, ukupno. Pa za 80. Onda prva svirka u Prijedoru bila u Magicu. To bilo 120 KM možda. Pa onda nas neko čuo, pa u Banjaluci u Onazisu svirali, za 180 ili 280, slagaću te. I tako se to vrtilo. Imali smo neku svoju publiku. Sviramo ovdje petak, u subotu isto to u Banjaluci, za nama isti ljudi idu u četiri-pet auta. A najsmješnije što nismo imali auto. Dogovorimo svirku i onda do zadnjeg tražimo ko će nas voziti. I obično su to prijatelji, naspeš mu gorivo, on te vozi, čeka kraj svirke, pa vraća. To su neki momenti, znaš, koji ja mislim da su se izgubili kod ljudi.“
Šta se izgubilo? Naivnost? Solidarnost?
„Odnosi ti među ljudima koji nisu interesi, koji su čisti, na nekoj prijateljskoj bazi. Mislim da to gubimo sve više. Postajemo previše sračunati.“
Kozmo je trajao negdje do 2006. godine.
„Poslije toga smo svirali jedan period ja, pokojni Mikša /Dalibor Popović/, Šone /Nebojša Gačić/ i Džoni. Onda jedan ja, Mikša i Šone, dolje u Lovcu, najviše covere. Kada se 2009. mama razbolila, sve sam batalio i bio uz nju. A poslije, od 2010. godine, s Al Dinom. To je čovjek od kojeg sam jako puno naučio. Provodili smo dosta vremena i mimo svirke. On je multiinstrumentalist, jako, jako talentovan, vrhunski kompozitor, a prvenstveno basista. I jednom kod njega u stanu u Vogošći, ja uzeo svirati dvojku, brza dvojka, narodnjaci, da ti sad ne objašnjavam. Kaže, ne ide to tako, daj vamo. Moraš, kaže, uzeti trzalicu i, kaže, moraš odvrnut’ visoke. I krene to svirati. To zvuči k’o ciganija ispod šatora, razumiješ, onako kako i treba da zvuči. A kod mene, to nekako bilo, k’o Sting da svira koridu. I onda sam skont’o da ono sve čemu sam se ja kao neki rokerski tinejdžer smijao i što mi je kao bilo ispod časti da sviram, ustvari nije baš toliko naivno.“
To su, kaže, dječije bolesti u muzici. Primjerene su periodu odrastanja, buntovništvu, urbanoj omladini. A ako se taj stav ima i sa 40 godina, onda je to problem ograničenosti. Ako si roker čistunac i sviraš samo rok u lokalu pred 50 ljudi, tom roku doprinosi da odeš u lokal gdje je prije tebe bio Đani i odsviraš Metallicu ili Eurythmics. S druge strane, širi se i tako što odsviraš Halida gdje narodnjak nikad kročio nije.
„Generalno, užasavam se granica, ladica, prestrogo odvojenih žanrova. Mora postojati neka poveznica, ne može baš sve da valja ili sve da ne valja. Ako se predstavljaš kao progresivan, onda ne ide uz to zabrana bilo čega. Ili kao cover bendovi sve uništavaju, ne daju autorskim bendovima da se izraze. Ima prostora za sve. Na internetu možeš objaviti šta hoćeš, izdati pjesmu, izdati album, reklamirati se. Upada u zamku neko iz rock muzike ko kaže vi što svirate je smeće, mi što sviramo jedino valja. To nije progresivnost nikako. Progresivnost je kad izađeš iz zone komfora, probaš nešto drugo, uključiš elemente iz drugih stilova. Kad FNM odsvira Ajde, Jano, to je super. Kad istu pjesmu svira neko drugi, to je seljakluk.“
Odrastao je uz EKV, Haustor i Azru. Sjeća se kako nikom nije smio reći da je svirao Ružica si bila Bijelog dugmeta gdje je bas liniju svirao pokojni Nenad Stefanović Japanac, jedan od najvećih basista u Jugoslaviji i što je basistima na ovom prostoru uvijek bilo imperativ to znati odsvirati.
„Ali tad, sa 16 godina, nisam smio nikome reći da sviram Ružicu, a pogotovo kad sam negdje u isto vrijeme čuo Kafana je moja sudbina Tome Zdravkovića. Tu je bas, onako, meni nešto bio interesantan, tako da sam ja to skinuo, a prvo morao gasiti kasetofon u kući da mi stari ne čuje da to slušam. Kod mene stari bio, znaš ono, Ivo Robić, Kemal Monteno, Oliver, Split 84, kakvi narodnjaci, kakva kafana, bio bi lom u kući. Nikom nisam smio reći za te pjesme, đe’š to…“
Sa Mikulom /Bojanom Mikulićem/ je svirao 2018. i 2019. godine. S No Limit Now radio dvije pjesme /„Tajna“ 2019 i „Dva kofera“ 2020/, s Mejdi Sulejmani instrumental „1984“ /2021/ i s Lejlom Dolores pjesmu „Moj“ /2021/. S Mikulom je radio album „Na čekanju“ /2022/.
„Volio bih s njim opet raditi. Jako je talentovan, veliki potencijal, piše odlične tekstove, sarkastične, prozvali ga moderni Nušić. Sa svojih 20-25 autorskih pjesama, bude svirka, a drži i održi atmosferu do kraja. To je uspijevao. Žao mi je što pauzira s muzikom, nadam se da će opet početi i baš bih opet volio s njim sarađivati.“
Problem koji je u posljednje vrijeme sve vidljiviji što se gube razlike šta je kafić, kafana, diskoteka, restoran, šta svirka, a šta koncert.
„Na koncertu u dvorani ili areni držiš plastičnu čašu piva ili soka, a sad svi traže stolove, samo janjetina fali. Imali smo i mi organizatore koji prave VIP zone. Mi nemamo ništa s tim, a zna biti smiješno. Negdje sa strane bine, gdje je zvuk najlošiji, al’ ono ima izdvojen, ograđen prostor, dakle poseban zato što je razvuklo neku traku okolo. Vidio sam iza jednog koncerta ostali papiri na stolovima kod nas u Ljetnoj bašti: VIP, VIP exclusive, VIP ultra exclusive. Nema veze što je možda najgore mjesto, važno je da imaš neki, kao, povlašten položaj. Ne znam, ja sam nekako socijalistički nastrojen, svima isto. Ne volim taj snobizam.“
Sa RKF si negdje od 2012. ili 2013. Šta ne bi imao da nisi tu, a šta bi, ne u finansijskom smislu?
„Bio bi’, vjerovatno, s nekim drugim. /Smijeh/ Pored muzike, najveće bogatstvo su putovanja. Ja mislim da je to među neke tri stvari u životu koje svaki čovjek treba sebi staviti za zadatak da putuje. Tu se te životne filozofije mijenjaju. Dalje, drugari smo i kao neka mala firma. Mnogo vremena smo zajedno i to mora tako, to je kao neka alternativna porodica. Ono što se propušta su dječiji rođendani, nove godine, u sezoni radiš svaki vikend, nekad po 20 dana u nizu nisi kod kuće. Ima dosta toga što se žrtvuje. Opet, radiš posao koji voliš, dosta ljudi upoznaješ i nove prijatelje stičeš.“
Imate li u svom žargonu nešto za publiku koja reaguje, odgovara?
„Nemamo, imamo kad ne odgovara. Onda kažemo teški su bili, pravo su teški. Zavisi to nekad i od mentaliteta. Neka podneblja su takva da su ljudi mirniji, treba vremena da reaguju, pjevaju, a negdje to kreće odmah, nema perioda adaptacije.“
Sjećaš li se svoje političke karijere?
„Sjećam, ja sam bio šef izbornog štaba SDP-a. I silom prilika na listi. Al’ da ti kažem, SDP poslije toga nije više imao taj uspjeh ni blizu. Znači, tad su prošla tri odbornika. To su prvi izbori s listom i za nacionalne manjine. Onako, to je bilo, jedna zdrava ekipa, znaš. Ali uvijek imaš ljude koji, kao u svakoj stranci, gledaju svoju korist, pare, moć. Daj titulu, funkciju, može i kućni savjet, daj šta god.“
Osim svirke, imaš iskustva s komponovanjem, snimanjem, izdavaštvom, časovima gitare, mixom, masteringom, a od prošle godine krenuo si i u ozbiljniju produkciju u, kako si rekao, veoma kompetitivnom okruženju.
„Uvijek mi je to bilo negdje u podsvijesti, da radim filmsku muziku. I kad sam počeo da čeprkam po tome, vidio sam koliko ne znam o orkestraciji, pa sam krenuo istraživati i učiti. Dva su načina kako nastaje filmska muzika – ili se angažuje kompozitor ili se obrate izdavaču da im on ponudi šta ima. S takvim jednim izdavačem Klanglobby iz Hamburga, koji je podizdavač američkog BMG-a, upravo sam potpisao ugovor za album od 15 kompozicija na kojem sam radio od početka godine. Žanr je spoj drame i komedije, takozvani dramedy, rade se osnovne i alternativne verzije kompozicija, komunikacija je vrlo profesionalna, sa vrlo preciznim zahtjevima šta žele i šta ne žele, korisnim intervencijama i svrsishodnim revizijama.“
Svijest o autorskim pravima je kod nas na izuzetno niskom nivou. Ljudi ne shvataju da uzeti nečije intelektualno vlasništvo isto je kao da si ušao nekom u kuću i uzeo mu televizor.
„Javni emiteri u BiH nam duguju novac za autorska i izvođačka prava. Paradoks je da insistiraju na RTV pretplati, a istovremeno svoje obaveze ne plaćaju. Teško je onda očekivati da svoju publiku infomrišu da je to kažnjivo.“
* * *
Od razgovora do objavljivanja teksta prošlo je više od dva mjeseca. U međuvremenu je holandska nacionalna televizija kupila prava korištenja Dinkovog albuma od njegovog izdavača.
„Nije loš početak. Pogledao sam to malo kako izgleda. U prvih par minuta korištene su tri moje kompozicije. Taj sadržaj je emitovan, pa dva puta repriziran. Moj album je jedan od 300 koliko trenutno nudi izdavač. Čitam jutros u grupi čovjek iz Amerike kaže da je na adrese 60 izdavača poslao materijal, a da mu se niko još nije javio. Uspjeh je prvo i doći do izdavača, a pogotovo kad te tamo iz tako velike konkurencije neko odabere. I to nacionalna televizija jedne zapadnoevropske države. Zato kažem, nije loše, za početak.“
Katarina Panić – zamisli.ba
Foto – Katarina Panić/Dinko Kulenović/Igor Motl
