Zagađivanje vode za piće je krivično djelo. Krivičnim zakonikom Republike Srpske, član 206, kazne su u rasponu od novčanih do 12 godina zatvora. Mještanin Bukove kose kod Prijedora, koji se zajedno sa još 15-ak domaćinstava pitkom vodom snabdijeva sa izvora Begovac, nije uspio prijaviti zagađenje vode o kojem su aktivisti i mediji izvještavali uz fotografije i video snimke.

STAKIĆ: U policiji su mu rekli da nisu nadležni. Poslali ga u komunalnu. Tamo mu isto rekli da nisu nadležni. Poslali ga u inspekciju za vode. Oni rekli da su nadležni za vodu iz gradskog vodovoda, ne i za privatne bunare“, kaže aktivista Miroslav Stakić, jedan od članova neformalne grupe Sačuvajmo Potkozarje, osnovane s ciljem borbe protiv otvaranja rudnika uglja na Bukovoj kosi.

Upravo zahvaljujući aktivizmu mještana, o dešavanjima u proteklih godinu dana, koliko je ovo pitanje aktuelno, gotovo da nema nepoznanica. Konsultovali su struku i literaturu, okupljali se, sastajali se sa predstavnicima investitora, lokalne i republičke vlasti, izdejstvovali mogućnost obraćanja na posebnoj sjednici Skupštine grada posvećenoj rudarstvu, organizovali zborove građana, mirne proteste i pres konferencije, kontinuirano vodili prepisku s institucijama, širili svoj glas društvenim mrežama, pozivali medije da prate njihove aktivnosti, povezali se sa srodnim udruženjima građana u drugim sredinama i angažovali pravnu pomoć.

STAKIĆ: Pitanje je da li će to izvorište više ikad biti isto jer su probijene kaptaže. Pribojavali smo se da će se ovo desiti, pa smo još ljetos pozvali Institut za javno zdravstvo Republike Srpske da uzme uzorke vode i uradi analizu. To je čitav elaborat, a vidjećemo kakvi će biti nalazi poslije svega ovoga. Jer došli smo u situaciju da i struka kaže da istraživanje nije štetno i da se svi onda pozivaju na takav stav struke. Sad već na početku istraživanja imamo vodu boje pregorjelog ulja, a ne vidimo ni struku ni bilo koga drugog da preuzima odgovornost. Kad se problem pojavi, nema se kome adresirati, jer svi peru ruke. Isto možemo očekivati, ako nakon istraživanja krene i iskopavanje, da se pojave klizišta za koja niko neće biti odgovoran, a da i ne govorim za posljedice po zdravlje koje je naš saborac, ljekar Miloš Stojanović, grupisao u deset stavki koje se takođe neće desiti danas ili sutra, nego dugoročno.

Imao si uspone i padove u povjerenju prema predstavnicima lokalne vlasti. Imaš li utisak da su ljudi koji su izabrani da donose odluke za našu lokalnu zajednicu sposobni razmišljati i planirati dugoročno?

STAKIĆ: Ne vjerujem vlastima zato što su stotinu puta pokazali da igraju dvostruke igre. A dali smo im šansu, otvorili prostor da djeluju. Bilo bi i nama lakše da mi djelujemo, oni bi dobili i političke poene i desila bi se velika pobjeda lokalne zajednice. U razgovoru s ljudima koji rade u Gradskoj upravi primijetio sam da progovaraju jedni iz drugih. I onda sam shvatio da su to ljudi koji nemaju svoj stav i nemaju svoje mišljenje nego nametnuti i usvojeni narativ. Isto često čujem da samo rade svoj posao. Na tu se rečenicu ježim. I oni 1942. su samo radili svoj posao. Čim mi kaže, druže, ja samo radim svoj posao, automatski mi se pale sve lampice da nešto nije u redu.

Kritika vlasti, i kad je zdrava i dobronamjerna, gotovo automatski se prevodi u kritizerstvo, a onaj ko kritikuje biva obilježen kao protivnik vlasti?

STAKIĆ: Pitali su me iz tih nekih sturkutra jesam li ja protiv vlasti. Uopšte me ne zanima ko je vlast sve dok mi problem ne dođe na kućni prag. Shvatio sam, nažalost, da nema dijaloga, koji je neophodan, nego je borba. A to su dva pojma dijametralno suprotna. I čim ulaziš u borbu, umjesto u dijalog, percepcija je da se boriš protiv vlasti. Odmah se ide na to. Ne borim se protiv vlasti. Borim se protiv odluke vlasti za koju smatram da je loša. Ako neštu nije u redu, imam pravo da se borim.

Izgleda da investitor na svojoj strani ima i lokalnu i republičku vlast i inspekcije na oba nivoa i geologe i rudare i dio medija. Mučno je i tužno bilo na redovnoj mjesečnoj pres konferenciji u septembru u prijedorskoj policiji slušati kako kažnjava čovjeka kojeg je isti investitor prijavio jer je autom blokirao nekategorisani put Petrov bunar – Bistrica, a kako ne zna koga kazniti za blokadu pravca Prijedor – Sanski Most jer ne zna ko je organizator javnog skupa imena „Granica postoji“ u Koprivni tog mjeseca, pa time ne zna ni ko je odgovoran za blokadu magistralnog puta. Čini se da je u toj borbi odnos snaga daleko od uravnoteženog.

STAKIĆ: Tim više borba ima smisla. Pored svih pozicija moći koje investitor ima na svojoj strani, upravo aktivizam građana vratio ga je na početak, priveo u zakonsko okruženje. Istina je da iz odgovora institucija vidimo da on malo po malo dobija sve potrebne papire, ali je i to uspjeh ima li se u vidu da je prve platoe napravio gdje je ugalj blizu površine, toliko da mještani svjedoče da izoravaju komade uglja. Vjerujemo da je u početku planirao, bez ikakvih prethodnih procedura koje su propisane, tu odmah početi sa iskopavanjem. Ne samo da se to nije desilo, nego je prinuđen da uđe u proces geoloških istraživanja, da angažuje kompaniju koja je za to licencirana. ISO standard podrazumijeva dvije ili tri nezavisne laboratorije uzoraka tih geološka istraživanja. Geološka struktura tla se ne mijenja tako brzo da bi moglo biti znatnih odstupanja od ranijih nalaza po kojima je prosječan udio sumpora oko deset odsto.

Aktivizam je primorao investitora, firmu „Drvo eksport“ iz Teslića, da ovdje u Prijedoru organizuje sastanak /24. avgusta, hotel „Le Pont“/ svih uključenih i zainteresovanih subjekata, a gdje se na kraju opet pokazalo da kapital ima na svojoj strani sve poluge institucionalne i političke moći.

STAKIĆ: Tu čuješ republičkog inspektora koji kaže da sumpor nije problem onog ko kopa već onog ko loži. To nije tačno. Sumporna isparenja, kolika god bila, napraviće probleme na mikrolokalnom nivou. Uz ta isparenja dolazi i ugljena prašina koja je lakša, recimo, od prašine željeza, pa toga ide u mnogo više slojeve atmosfere i samim tim se širi dalje od mjesta iskopavanja. Investitor sam po sebi nije kriv. Njemu je sve to što radi neko dao i neko omogućio. I pokazaće da je najbolji rudarski fakultet u Tesliću. Ovaj naš treba da zatvore i da pošalju djecu u Teslić da tamo uče posao.

Na tom je sastanku, pored tvdnji da istraživanje nije štetno, prevladavao narativ da je rudarstvo razvojna šansa. I ti si zaposlen u rudniku, a ponavljaš da je to privredna grana koja stvara najveću destrukciju. Može li se boriti za zaštitu životne sredine, a ne biti proglašen protivnikom razvoja? Mogu li rudari i ekolozi ne biti neprijatelji?

STAKIĆ: Uslov je da u posao uđe struka s etikom, a ne bez. Tako bi se iz posla izašlo s najmanje posljedica po životnu sredinu. Ljudi koji imaju moral na izuzetno visokom nivou garantovali bi najmanju moguću destrukciju po okolinu. A ne kratere kao u Tomašici, Ljubiji i Omarskoj. Pitanje koje me prati sve ovo vrijeme je postoji li etika. Sve više mislim da je izostala, a da je struka okrenuta nekoj stranci. Ona onda ne može biti struka jer pokazuje manifest te stranke.

Srđan Klječanin se na tom sastanku legitimisao kao „predstavnik svih firmi iz Republike Srpske koje sa firmama iz Srbije sarađuju u oblasti energetike i rudarstva“, te naveo da je teslićka firma do sada uložila 12 miliona maraka u potencijalnu eksploataciju uglja na Bukovoj kosi i u Bistrici, da neće odustati, da je država na njegovoj strani i da ga četiri-pet pojedinaca neće zaustaviti. Takvi se pokušaji diskreditacije aktivista, zamjene teza i namjerno izvlačenje pogrešnih zaključaka čuju i među donosiocima odluka: 1) malo je onih koji se glasno protive, većina ćuti – dakle, većina je u pravu; 2) mještani prodaju zemlju – dakle podržavaju otvaranje rudnika; 3) bune se oni koji ni nemaju zemlju – dakle, krivo im što nemaju lukrativnu ponudu za svoju zemlju.

STAKIĆ: Nema veze, šta god da kažu, kroz brojke, pare, prosperitet, naručene tekstove, ja ću uvijek reći da sam protiv jer je to suluda ideja – prvo zbog tih procenata sumpora, koji nisu nepoznati, a onda i zbog podataka o navodnoj dobrobiti koja nikakvom matematikom ne može biti na strani lokalne zajednice. I tu stvarno nemam dilemu. Dalje, sve i da je investitor jedini vlasnik sve zemlje, to nikako ne znači da može da radi šta hoće, jer ugožena je i okolina, a ne samo područje na kojem se vrše radovi. Međutim, ja ne mogu opisati u kakvom psihološkom pritisku ljudi žive od početka godine, konstantnom i kontinuiranom. Vidiš da se tu dešava nešto, da mašine dolaze, kopaju, potkopavaju ti zemlju. Vidiš demonstraciju sile na terenu i ti počinješ sebe da preispituješ. Imam i ja taj pritisak, iskazane su mi prijetnje, imam nelagodu, da se razumijemo. Ali čak i da se desi taj rudnik, ma ko da je investitor – to me ne zanima, može biti i Gradska uprava – ja vrlo dobro znam na kojoj sam strani. I na kojoj sam strani bio od početka.

Za prijetnje koje dobijaš kažeš da ih ne vezuješ ni za investitora ni za institucije vlasti. Jesu li to onda oni samoproglašeni posrednici koji rade po vlastitom nahođenju, a vjeruju da će se, ako te ućutkaju, dodvoriti onima iznad sebe? Pa smo od zla „rek’o šef“ došli do gorega „šefu će sigurno biti drago ako uspijem, ako ne uspijem, neće ni znati“.

STAKIĆ: To su buve. Po njihovom pristupu i narativu shvatio sam da su to niže strukture. Mislim, pored toga što su i ljudske gnjide.

Meni je jedan sagovornik, čiji sam javni nastup javno kritikovala, rekao da ja to uzalud pišem jer se to čita dva-tri dana i onda se zaboravi. Jesi li ikad dovodio u pitanje korisnost aktivizma naspram oslanjanja vlasti na kratko pamćenje?

STAKIĆ: I ja sam od jednog na vlasti čuo: „Ma, je.eš narod, narod će za godinu dana sve zaboraviti.“ Možda nam je isti izvor. /smijeh/ Meni je ovih, evo, skoro godinu dana aktivizma dalo masu inputa za razmišljanje. Uspostavio sam jako puno novih kontakata sa jako puno dobrih, časnih ljudi, a neki, za koje sam smatrao da su bliski prijatelji, prestali su se javljati. Na društvenim mrežama neki su me obrisali, neki i blokirali. Moje djelovanje putem društvenih mreža je na nivou statističke greške u svijetu velikih brojeva globalnih korporacija poput YT, FB i IG. Međutim, šta se desilo? Sve što sam radio, koliko god izgledalo beznačajno, pokrenulo je procese. Sto pregleda, deset lajkova, a vidiš da to šljaka. Neki dan sjedim u kafiću, skrolam po telefonu, za stolom iza pričaju o Bukovoj kosi. Kaže, sve će nas potrovati. Ali, opet kažem, ma koliki da je domet, ima ona priča onog sveštenika o ptici koja nosi vodu u kljunu i ispušta je na veliki požar. I kažu joj da je besmisleno, a ona kaže da zna šta radi, zna na kojoj je strani. I to je to. Tako i svi koji ćute o Bukovoj kosi, isto znaju na kojoj su strani.

Najnovija aktivnost su bilbordi s porukom stop rudniku.

STAKIĆ: Javni mediji izbjegavaju ovu temu, ne žele izvještavati o tome i šira javnost nije upućena u problematiku. Bilbordi kod podvožnjaka ka Urijama i na Svalama i plakati u centru grada su tu da se dopre do šire javnosti i da se ljudima koji ne koriste internet ukaže na problem, da se zamisle, da se zapitaju, da reaguju. Lično smatram da sam dao sebe 300 posto i da je to moj krajnji domet. Jer, sve ovo je bilo serviranje, znaš, gotovih činjenica. Informacije na pladnju. Evo ti, a ti vidi šta ćeš uraditi s tim.

Katarina Panić – zamisli.ba