Prije četiri decenije, Rudnik željezne rude „Ljubija“ bio je privredni gigant na ovim prostorima, koji je zapošljavao više od pet hiljada radnika. Pored osnovne djelatnosti, kopanja željezne rude, u svom sastavu imao je i brojne druge: od proizvodnih do kulturno-sportskih i informativnih. Rudnik je bio pokretač i nosilac privrednog i društvenog razvoja Prijedora. Izgradio je brojne stanove i stambeno-poslovne objekte, sanirao finansijske gubitke mnogim preduzećima. Imao je Rudnik i svoja odmarališta, na planini i na moru. Imao je sportske klubove u brojnim sportovima. Imali su još mnogo toga, i Rudnik i njegovi radnici. Onda su došla neka druga vremena, koja su u obje ruke nosila štektanja ratnih mitraljeza i sve to pregazila i ostavila uspomene i svjedoke da, nekada i negdje, progovore o vremenu kada je Rudnik bio veliki i od koristi svima.

Tomo Vujčić je rođen 1935. godine u Velikom Palančištu. Ofanziva na Kozari 1942. godine prekinula mu je djetinjstvo i tad kreće njegova životna drama. Toplinu stare porodične kuće, zamijenio je zbjeg na Kozari. Tvrda i nemilosna zemlja, dva mjeseca mu je bila jedini ležaj, a olistala kozaračka bukva pokrivač. Mnoge iz zbjega, nacisti su doveli u logor “Ciglana” u Prijedoru. Preživio je Tomo i taj logor i nakon rata, 1945. godine, pošao u osnovnu školu.

“Nakon osnovne škole, odem u Ljubiju i završim zanat, ali sam vidio da rudarski kopač nije nešto posebno. Nađem u novinama da u Varaždinu ima srednja rudarska škola i upišem to, sa zanosom mladića da budem neko i nešto. Bilo je to 1953. godine. Tražio sam stipendiju od Rudnika ‘Ljubija’, ali umjesto podrške, stigla je odbijenica, a bio sam među prvima koji je to upisao. Do upisa u tu školu, radio sam kao pomoćni kopač i svu platu ostavljao za dalje školovanje. S tom ušteđevinom sam završio prvu godinu. Kad su vidjeli da je dobro, iz Rudnika su sa stipendijom počeli slati radnike u varaždinsku rudarsku školu. Ponovo napišem zahtjev za stipendiju i ponovo me odbiju. Razlozi su bili ljubavni, ali da ne pričam detalje. Na sreću, naš jedan komšija, moj imenjak, bio je na funkciji u Rudniku i pomogao mi je da konačno dobijem stipendiju”, prisjeća se Vujčić vremena kada se mučio da iz neimaštine završi srednju školu.

OD MALOG RUDIŠTA “LITICA” DO VELIKE “OMARSKE”

Nakon završene srednje škole i godinu dana rada, Vujčić je, opet među prvima, otišao na Rudarski fakultet u Tuzlu i na vrijeme ga završio. Prisjeća se Tomo kako je, po završetku fakulteta, izgledao Rudnik i njegove brojne prekomande.

„Moje prvo radno mjesto poslije fakulteta bilo je upravnik kopa ‘Litica’. Bio sam tu godinu dana. Onda me prebace da budem upravnik za sva ta južna rudišta, i tako je bilo godinama. Onda sam postao i glavni inžinjer u Ljubiji, za planiranje, za rad, za kontrolu itd. Tu sam bio jedno dvije-tri godine. Poslije me postave za direktora proizvodnje, u čijem sastavu su bila i geološka istraživanja Rudnika. Imali smo jedno 12 bušilica za dubinska bušenja, preko 300 radnika, preko 20 inžinjera geološke struke i tehničara. Taj posao sam vodio 12 godina, dok nije Tomašica malo pala sa proizvodnjom.“

U to vrijeme, iz zeničke Željezare stigao je prijedlog Rudniku „Ljubija“ da prekine proizvodnju u Tomašici zbog slabog kvaliteta i nedovoljnih količina. Direktor RŽR-a „Ljubija“ tada je bio Milan Malbašić, koji nije pristao na tu varijantu.

„Pozove mene Milan uveče i kaže mi da sutra u sedam sati budem kod njega u kancelariji. Ja došao, sjede on i Jovica Purić. Kaže nama Milan da od nas trojice jedan sutra ide u Tomašicu, jer taj kop ne smije stati. Kažem mu da ne treba on da ide u Tomašicu nego da nastavi da vodi kompletan Rudnik, a da ću ja ići tamo. Sutradan sam i otišao i na tom kopu ostao 4-5 godina“, priča Tomo.

Radeći godinama u struci, Vujčić je stekao ugled i zadobio povjerenje tadašnjeg rukovodstva Rudnika, koje ga je, sa drugim inženjerima, angažovalo u pripremnim radovima na otvaranju kopa u Omarskoj.

„Kop u Omarskoj bio je jedan od većih rudnika na Balkanu, proizvodnjom, kvalitetom i svim drugim elementima. Omarska je donijela novu, modernu tehnologiju u Rudnik u odnosu na neki prethodni period, a naročito u odnosu na poslijeratni period, a i prije 2. svjetskog rata“, kaže Vujčić.

Prisjeća se naš sagovornik i kako je otkrivena ruda u Omarskoj.

„Nije se znalo da u Omarskoj ima rude. Kad se Tomašica pripremala i kad se otvorila, mi smo paralelno radili prugu, da možemo voziti rudu do pruge Prijedor-Banja Luka i dalje. Napravili smo prugu u Omarskoj i tako se izvozila ruda za željezare u Jugoslaviji. Željeznica u Omarskoj išla je preko ledine, pa kad su počeli praviti trasu, otkrili smo da ima rude. Vidjeli smo da je ruda kvalitetna, na površini, i brzo smo svih deset bušilica dali u četvorobrigadni sistem, preko 300 radnika, 20 inžinjera i tehničara. Tražili smo da se vidi šta je, i našli smo tri ležišta kvalitetne rude, i onda smo angažovali Vladu Jugoslavije da nam pomogne da dobijemo kredit. Cilj tadašnje zajedničke države bio je da se ne uvozi ruda, pa su sve republike učestvovale sa manjim kreditima. Počeli smo brzo da radimo na tome i za kratko vrijeme smo potpuno izbušili sav taj teren i napravili geološki elaborat, u kom smo naveli količinu i kvalitet rude, zalijeganje i druge stvari. Onda se pravio i glavni projekat na osnovu toga“, pripovijeda Tomo.

BTO SISTEM KAO NOVA TEHNOLOGIJA

Otvaranje rudnika u Omarskoj donijelo je nove tehnologije, a oni stariji i danas pamte kako se u tadašnjim proizvodnim i medijskim izvještajima pominjala gravitaciono magnetna separacija (GMS) i bager – traka – odlagač (BTO) sistem kopanja i odlaganja jalovine. Dobro se toga sjeća i naš sagovornik.

„Mi smo tamo uveli jednu od novih tehnologija, koje nisu čak ni u svijetu bile toliko poznate. To je da u željeznim rudama, i bilo kojoj vrsti metala, bude uveden BTO sistem, sa rotornim bagerom, koji ima kapacitet preko 600 kubika čvrste mase na sat. Mi smo to mogli uvesti u Omarskoj, jer je jalovina bila dosta mekša i nije predstavljala velike probleme za proizvodnju. Bager je kopao, trakama je to išlo do odlagača, koji je radio na jalovištu. To je bila velika stvar, da se što prije otvori Rudnik ‘Omarska’. Onda smo kupili opremu koja nam je trebala. U tom prvom dijelu, gdje je bilo nekoliko miliona tona dobre rude, kupili smo pokretnu drobilicu koja je išla za bagerom, tako da demper ima manje kretanja.“

Ljubijskim inženjerima i rudarima na kopu u Omarskoj, problem je pravila voda, ali bistar um i vješte ruke sve mogu da riješe.

„Da bi mi to sve uradili, da bi otvorili to ležište, gdje je bilo od dva do deset metara u dubinu pijeska i šljunka punog vode, odlučili smo da napravimo jedan šlic od gline, koja ne propušta vodu. Nabavili smo i specijalnu plastiku, kojom smo taj lokalitet, čitav rudnik, opasali. I završili smo to vrlo brzo. Kupili smo specijalan bager, koji je ispod sebe mogao da kopa 20 metara dubine. To smo sve morali uraditi, i mi smo blokirali vodu iz šljunka. Međutim, ostala je voda u limonitu koji je ispod toga. Zabušili smo nekoliko dubinskih bunara, ubacili pumpe i vadili vodu, ispuštali tu vodu, da se može raditi bez vode na pojedinim etažama, i tako išli do kraja“, kaže Vujčić.

Po riječima našeg sagovornika, otvaranje rudarenja u Omarskoj i uvođenje novih tehnologija, nije bilo nimalo jeftino.

„Mi jesmo omogućili da se Rudnik brzo otvori, da se počne proizvoditi, ali nas je sve to skupo izašlo. Uglavnom je zapadna tehnologija bila na svim tim našim dijelovima. Koštalo nas je blizu 80.000.000 dolara, koji su u to vrijeme bili daleko skuplji nego danas“.

SVE BILO SPREMNO ZA MAKSIMALNU PROIZVODNjU

Pored pripreme za otvaranje rudišta, vođene su i neke druge aktivnosti, o kojima pripovijeda naš sagovornik.

„Radili smo jednu veliku zgradu, u kojoj će biti smješteno drobljenje, pranje rude, klasiranje, magnetna separacija i sve to skupa smo radili paralelno. Taj su nam projekat radili svjetski poznati stručnjaci iz tadašnjeg Lenjingrada. I prvi put smo na limonitu, koji nije baš tako magnetičan, primijenili magnetnu separaciju u toj zgradi. One najsitnije frakcije smo vadili iz rude pomoću tih magneta, umjesto da idu na jalovinu i da se bacaju. To je bilo negdje od milimetar-dva promjera. Tako da smo iskorištavali maksimalno što se moglo od te rude“.

Da bi proizvodnja krenula i zaživjela kako je zamišljeno, bila je neophodna kvalifikovana radna snaga. Prisjeća se Vujčić kako je to izgledalo.

„Što se tiče radne snage, mi smo za vrijeme pripremnih radova organizovali kurseve, gdje smo osposobili radnike sa stručne, tehničke i praktične strane. Nakon tri mjeseca, oni su polagali i oni koji su položili, čim se uključivalo nešto od mehanizacije, odmah su mogli da se prihvate posla. Tako da nije bilo nikakvih zastoja, jer smo i radnike pripremili na vrijeme za novu mehanizaciju i novi način rudarenja. Na kopu u Omarskoj bilo je oko 930 radnika. Rudnik ‘Omarska’ otvoren je početkom novembra 1985. godine. Krenula je maksimalna proizvodnja, jer je sve bilo spremno. Tu je bilo 40 inženjera, zatim bilo je geologa, mašinaca, ekonomista, pravnika. Naravno, proizvodnju su nosili rudari i svi zajedno odmah smo proizvodili milion i po tona kvalitetnog koncentrata rude godišnje. Proizvodili smo i 1.700.000-1.800.000 tona, zavisno od potražnje. Rudnik ‘Ljubija’ kompletno je proizvodio blizu 4.000.000 tona rude godišnje. Bio je to jedan od najvećih rudnika na ovom dijelu Balkana i u bivšoj Jugoslaviji“, ističe Tomo Vujčić.

NEKADA PJESMA, DANAS NEZADOVOLjSTVO

Svaka priča o nekadašnjem vremenu, sama po sebi, jeste i traži poređenje sa onim što su danas i vrijeme i ljudi u tom vremenu. Vujčić kaže da je neuporedivo vrijeme kada je on radio i ovo današnje.

„Naši radnici u početku nisu imali velike plate, niti su tražili, niti se neko bunio, nego smo radili maksimalno i bili zadovoljni. Radnik je u preduzeću bio i radnik i domaćin. Pjesma se čula stalno, sakupljali smo se, dolazili jedni drugima kući. Danas je to neuporedivo. Toliko je nezadovoljstva, toliko je sve preuzela ekonomija i politika u našoj industriji. Mi smo, praktično, potpuno zapustili industriju. Mi nemamo nijedne firme jake, dobre, koja ima preko 150-200 radnika i da imaju dobru platu. Sve je ovo sad izmiješano. Samo se trči za novcem. To je pokvarilo ljude, pokvarilo sve do dna. Ljudi su redom nezadovoljni, vrlo je nezgodno kad se sastanemo, jer pričamo isključivo o lošim stvarima. Prije je bila milina živa, odmah se pjesma čuje. Išlo se na izlete, išlo se svukuda. Danas od toga nema ništa, nego se svako zabrinuo za svoju budućnost. Najveća je šteta što mladi ljudi, sposobni, školovani, odlaze u Sloveniju, Njemačku, Austriju i dalje na Zapad. Dva sina od mog rođaka, kada su se oženila, napravila su veliku kuću sa dva ulaza. Prije četiri godine, trinaestoro čeljadi iz te kuće otišlo je u Njemačku i svi se zaposlili. Pričaju kako im je tamo odlično. Tužno je što nama mladost odlazi, ali takva su vremena došla i ona su neuporediva sa našim životom nekada“, zaključuje Vujčić.

PRIJE NASTAVE TOVARILI RUDU

„Što se tiče razvijanja u Rudniku ‘Ljubija’ poslije 2. svjetskog rata, znam ponešto o tome, jer sam i učestvovao u tome svemu, od vrha pa do dna i od dna pa do vrha. Bila je kriza za proizvodnju. Tražila se ruda, a u ratu je sve uništeno, i nismo imali čime proizvoditi nego ručno. Žene su dolazile i radile, tovarile, bila je i brigada ženska, jer poslije rata nismo imali ništa od tehnologije. Ja sam, kao učenik, isto išao izjutra, od 6 sati pa do 8-9, da tovarimo rudu, pa da doručkujemo i idemo na nastavu. Bila je kriza, pa su onda ljude dovodili iz okolnih sela, što narod nije lako prihvatao. Hoće svako kod svoje kuće nešto da napravi poslije rata, pa da živi od toga. Ali se to polako stišavalo, i počela je sve veća proizvodnja, kao i potražnja za tom našom rudom. Tada smo otvarali rudnike, i najvećim dijelom smo organizovali istraživanja, da vidimo šta to ima u Ljubiji. Htjeli smo da razvijemo sav taj dio, i snažno smo razvijali geologiju. Imali smo desetak bušilica, koje su bušile, i mi smo za kratko vrijeme proširili Rudnik ‘Ljubiju’ i metalurgiju. To je sve tako brzo raslo, a uporedo s tim gradili su se stanovi, škole, bolnice. Ljubija se razvijala maksimalno i postajala je naprednija, jača, imala je novac u odnosu na Prijedor kao grad. Preseljenjem Direkcije RŽR-a u Prijedor, Ljubija kao lijepa i razvijena varoš, polako je počela da se gasi“, prisjeća se naš sagovornik.

kozarski.com