Ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) radi na novoj predstavi naziva “Čelične magnolije”, čija je premijera zakazana za 23. decembar, a riječ je o komadu koji je napisao američki književnik Robert Harling, koji je za scenu NP RS režirala Ana Grigorović.
Glumačka podjela je u potpunosti ženska, a jednu od glavnih uloga igra Dana Poletan, mlada Prijedorčanka, koja iza sebe ima nekoliko filmskih i teatarskih ostvarenja, javnosti poznatija po monodrami “Druga strana istine”, priči o Merilin Monro, koja je ujedno njen diplomski projekat.
Više o radu na novoj predstavi, poslu glumice i planovima za budućnost Poletanova je govorila u intervjuu za “Nezavisne”.
NN: Na sceni NP RS 23. decembra očekuje nas premijera predstave “Čelične magnolije”. Možete li nam detaljnije reći o kakvom komadu je riječ, kakva predstava nas očekuje?
POLETAN: Ova predstava govori o šest različitih žena koje dolaze subotom u frizerski salon. Vrlo su duhovite, tople, energične, emotivne i, što je najvažnije, iskrene. Iako cijelu glumačku podjelu čine žene, naši likovi se suočavaju sa velikim životnim problemima – od razvoda, preko usamljenosti, do bolesti. Ovo je prvenstveno ljudska, pa tek onda ženska priča. Ženskoj publici će zasigurno biti zanimljivo da se poistovjeti sa nekom od protagonistkinja, ali ja bih predstavu preporučila i muškom dijelu publike, jer vjerujem da će im ova priča pomoći da bolje shvate i neke ženske uglove posmatranja stvari. Šta donosi presudnu odluku u vječitoj ženskoj borbi između racija i srca, jedno je od osnovnih pitanja komada.
NN: Zanimljiv je oksimoronski naslov, kakva simbolika se krije iza njega?
POLETAN: Čelična magnolija. Čvrsta, ali nježna. Žene su u stanju da podnesu veliku bol, da se žrtvuju na načine koji muškarcima ne bi ni pali na um, da stoički trpe udarce kojim ih život šamara, zbog toga su one kao čelik. Međutim, da bi žena mogla sve to da izdrži, potrebne su joj ljubav i pažnje. Suštinski su to vrlo krhka bića, poput cvijeta magnolije.
NN: Predstava je rađena po tekstu Roberta Harlinga, a prva pozorišna adaptacija je iz 1987. godine. Šta je ono što ovu priču čini univerzalnom i vanvremenskom?
POLETAN: Harlingov motiv za “Čelične magnolije” je bolest i prerana smrt njegove sestre. U tekst je utkao stvarne žene koje su živjele u Luizijani osamdesetih godina, mamu, sestru i njihove prijateljice. A kada pričate priču inspirisanu istinitim događajem sa postojećim ljudima i njihovim stvarnim emocijama, ona postaje svevremenska, jer je prožeta momentom istinitosti života. Takve priče je moguće postaviti u kontekst bilo kog vremena, jer dileme koje su te žene imale tada imamo i mi danas, a imaće ih vjerovatno i buduće generacije.
NN: Ova priča govori o ljubavi, razumijevanju i odnosu među ženama. Koliko je bitno u današnje vrijeme osvijestiti solidarnost žene prema ženi?
POLETAN: Ženska solidarnost je nama bila vodilja u ovom procesu. Okupljajući se u frizerskom salonu, koji predstavlja njihovo utočište, one bježe od svojih svakodnevnih borbi i problema. Tu razgovaraju o temama koje nemaju suštinsku važnost, o modi, ljepoti, noktima, naravno, malo i protračaju. Međutim, kada se neka od njih nađe u teškoj situaciji, ljudska solidarnost isplivava u prvi plan. Vrlo dobro znaju da postave prioritete. Svjesne su važnosti podrške i empatije. Danas bi dobro došlo više razumijevanja i upravo te podrške među ženama, a manje osude i prekora. Sve ove žene spaja njihova ljudskost, toplo srce i čista duša.
NN: Uputite nas malo u Vašu ulogu, šta Vam je bio najveći izazov pri radu na ovoj predstavi?
POLETAN: Meni je dodijeljena uloga Šelbi Itnton Lečeti, mlade, ambiciozne djevojke koja boluje od dijabetesa. Borbenost i želja za životom nisu joj dozvolili da bolest na bilo koji način predodredi njen put. Naučila je da nosi svoje breme i da je ono ne ometa u željama i ambicijama. To je lik oko kojeg se cijeli komad odvija i ona svojom energijom pokreće sve ostale aktere da mijenjaju svoje živote. Svijest o tome da lako može izgubiti ono što ima, da je njen život konstantno ugrožen, tjera je da više cijeni svaku sitnicu i da živi u trenutku. Šelbi je mene natjerala da promislim o tome šta ja imam i koliko to cijenim. Naučila me da svaki dan, bez obzira na to koliko naporan bio, osjetim zahvalnost.
NN: Da li je moguće “ne nositi posao kući”. Koliko uloge koje igrate zauzimaju Vašeg privatnog života?
POLETAN: Mislim da je nemoguće za glumce da ne nose posao kući. Dok sam u procesu nastanka nove predstave, dileme sa kojima se ja suočavam u privatnom životu postavljam i pred svoj lik, kao što na pitanja koja lik ima u djelu, odgovaram ja iz svog habitusa. Na taj način dolazim do sličnosti i razlika između lika i mene. Što je više postavljenih pitanja, odnosno datih odgovora, jasnije mi je ko je ta osoba zapravo i šta treba da igram. Sve to iziskuje dosta vremena, ali mene to jako zabavlja.
NN: Možemo reći da ste kao vrlo mlada glumica angažovani u NP RS, koliko je za mlade ljude bitno da im se otvore vrata većih institucija, kakav podsticaj to daje za dalji napredak, u kojem segmentu je Vama bilo bitno?
POLETAN: Sjećam se sebe kako sam kao dijete, prolazeći pored pozorišta, maštala o tome da igram predstave baš tu. Danas živim taj san. Zaposlenje u NP RS doživjela sam kao svojevrsno priznanje za naporan trud i rad, ali i kao motivaciju za dalje napredovanje kroz profesionalno iskustvo. Svjesna sam da tek sad počinje pravi rudarski posao kopanja po samoj sebi i traženja odgovora na razna pitanja koja likovi budu stavljali pred mene.
NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost, možete li nešto da najavite?
POLETAN: Ne volim mnogo unaprijed da govorim o budućim koracima, da se ne bi izjalovili. Ono što je sigurno jeste da se gledamo od 23. decembra na Maloj sceni “Petar Kočić”. Dođite!
nezavisne.com