Ovog 28. decembra 2023. godine navršava se godinu dana kako nas je napustio Vladimir Grublješić.
Sa željom da se, barem na kratko, još jednom sjetimo o kakvom čovjeku se radilo, donosimo vam posljednji pozdrav sa ispraćaja na njegov vječni počinak 31.12.2022. godine.
In memoriam
Vladimir Grublješić
1928 – 2022
Poštovana i ožalošćena porodice, poštovani prijatelji, drugarice i drugovi!
Tražeći način kako započeti ovaj nekrolog, jedini dostajan početak je onaj kojim je naš drug Vlado započinjao svaki susret: Hej Slovenci!
U srijedu, 28. decembra 2022. godine napustio nas je naš voljeni Vladimir Grublješić – Vlado ili kako ga je njegov otac zvao – Volođa.
Kada smo primili ovu tužnu vijest osjetili smo svi, njegovi prijatelji, veliku prazninu koja se širila nezaustavljivo i popunjavala neizbrisivim i jasnim tragovima ali lijepim sjećanjima. Danas se sa velikom tugom na ovom mjestu opraštamo od našeg dragog sugrađanina i prijatelja. Opraštamo se od čovjeka koji je u našoj okolini živio životom skromnog i čestitog građanina Prijedora, Urijaša, cijenjenog od svih sa kojima je dijelio suživot na ovim prostorima.
Bio je dugogodišnji član Planinarskog društva “Klekovača”. Za sebe je volio da kaže da je profesionalni planinar jer je planinarstvo bilo njegov život, tj. stil života. Živio ga je punim srcem i plućima i sve je podredio njemu. Disao je planinom a pogotovo omiljenom mu Kozarom na kojoj je imao posebna mjesta na kojima je uživao u skupljanju gljiva, biljaka ili jednostavno da uživa sa ljudima koje je plijenio svojom neposrednošću. Volio je rijeku Sanu i ribolov. Prosto rečeno, volio je sve što je vezano za prirodu a najviše ljude sa kojima se rado družio.
Hroničar je našeg grada, našeg planinarskog društva i savremenik nekih davnih vremena. Do detalja se sjećao mnogih pojedinosti a naročito onih vezanih za planinarski dom na Kotlovači. Tu se uvijek mogla da čuje neka zanimljivost i važan detalj. Kotlovača mu je bila drugi dom. Zahvaljujući ljubavi i požrtvovanosti prema njoj imali smo šta da naslijedimo.
Drug Vlado je bio predsjednik, sekretar, vodič, član upravnog i nadzornog odbora i prije nekoliko godina član suda časti. Nosilac je visokih planinarskih priznanja Planinarskog saveza Jugoslavije, Planinarskog saveza BiH i Planinarskog saveza Republike Srpske. Zbog svih zasluga u planinarstvu postao je počasni član Planinarskog društva “Klekovača”.
Najstariji je aktivni planinar u BiH bio a svoj posljednji ovozemaljski izlet je imao na Kozari u nedjelju.
Voljeli su i ljudi čika Vladu. Nije bilo izleta a ni zabave na kojima nije učestvovao. Širio je vedar duh i pozitivnu energiju. Njegove šale, doskočice i različiti komičarski rekviziti uveseljavali su sve oko njega a svakom društvu davao je svoju notu. Njegova neposrednost je mamila okolinu, mamila nas sve da budemo blizu njega ali opet sa velikim poštovanjem i sigurno nečim novim što ćemo naučiti na samo njegov “pitak” način. Imao je tu vrlinu da se prilagodi svakome. Pričao je dječijim glasom sa djecom i njihovim mamama, sa njima se šalio i igrao, sa odraslima zbijao šale koje su bile ukusne i sa mjerom. Evo sad se, sa osmijehom sjećam, njegovog namjernog posrtanja i padanja ženama u krilo. Širio je ljubav koja mu se istim načinom vraćala. Zbog svega toga nikad nije bio sam i usamljen.
Iza tog vedrog duha i nasmijanog lica nalazila se tuga koju je vješto krio. Od ranog djetinjstva naučio je da se bori sa životom i svim onim izazovima koje je postavljao pred njega. Kao dječak tokom II svjetskog rata nosio je hranu svom ocu koji je bio zarobljen u ustaškom logoru Ciglana u Prijedoru dok jednog dana nije saznao da mu je otac ubijen. Ne malo zatim i sam je bio zarobljen i u koloni sa mnogim građanima Prijedora i Potkozarja biva poveden prema koncentracionom logoru Jasenovac. Ta turobna i opasna prilika u kojoj se našao natjerala ga je na razmišljanje te je kod Mlječanice iskoristio nepažnju stražara pa pobjegao. Cijelu noć je preko Kozare hodao, spavao sa žandarima i vozio se u njemačkom kamionu da bi stigao u Prijedor. Ta njegova domišljatost i sposobnost snalaženja mu je spasila život i držala ga je do ovih posljednjih trenutaka te mu bila modus operandi.
1944. i 1945. godine pohađa telegrafski kurs u Jajcu i Prijedoru. Nakon dvogodišnjeg školovanja 1947. godine u prvoj poslijeratnoj generaciji završava Željezničko-saobraćajnu školu u Beogradu i biva raspređen na mjesto otpravnika vozova u Sunji. Do današnjih dana je ostao zaljubljenik u željeznicu koja spaja ljude i krajeva kao i sam što je.
Kasnije dolazi, kako je volio da kaže, u Rio de Brezičane na mjesto šefa željezničke stanice gdje upoznaje učiteljicu Draginju – Seku. Razviće se velika i neizmjerna ljubav među njima iz koje će se roditi kćerke Jasenka – Jasna i Slobodanka – Boba. Rano ostaje bez svoje voljene Seke a sam sa ćerkama nastavlja put kroz život nastojeći da ih uputi u pravom smjeru. Borio se i izborio na način koji je samo on znao. Sav taj težak život je na njemu ostavljao traga ali nije dozvoljavao da se to vidi krijući vješto iza stalno prisutnog osmjeha na licu. Valjda je i sudbina tako htjela pa je svoj radni vijek završio 1985. godine u RŽR “Ljubija” dijeleći sa rudarima dobro i zlo i njihov kruh sa sedam kora. Očit je primjer one Ničeove izjave: “Što me ne uništi čini me jačim.”
Šta je to život, filozofsko je i biološko pitanje. On nije samo prost zbir nanizanih godina nego je način kako je proživljen, kakav mu je kvalitet i koliko je zapravo života u tim godinama. Osnovni zakon života je radost, misli na uspjeh i bićeš uspješan, misli na sreću i bićeš srećan, misli na zdravlje i bićeš zdrav, tvoj život je produkt tvojih misli jer misli imaju snagu ostvarivanja – rekao je Šopenhauer.
Nije se mogao pomiriti sa iznenadnim gubitkom kćerke Jasne ali neuobičajeno folkloru našeg podneblja borio se do posljednjeg bez obzira na sve. Podvrgao se u zadnje vrijeme nekolicini medicinskih intervencija sa takvom željom i entuzijazmom za boljitkom da su mu čak i dosta mlađi mogli pozavidjeti. Navikao je od djetinjstva da nema predaje i da svako od nas mora dati svoj maksimum dok je na ovom svijetu.
Ako ćemo po svemu ovome suditi onda je čika Vlado imao puno više od 94 godine. Tako ispunjen i buran život ne može stati u uobičajeni ljudski vijek ali kod njega je moglo. Moglo je jer je u svemu imao mjeru koja ga je održala. Znao je da se mora paziti zbog života koji predstoji a isto tako je jako dobro znao kad i gdje mora da uloži poseban trud. Dakle, mjera. Volja za životom kakvu je imao inspiracija nam je svima.
Titula na koju je najviše bio ponosan je ta da je bio otac, djed Ajle i Alena i pradjed. Često je volio da spomene kako ga praunuci, Luka i Mate, zovu: Opa Slator.
Volio je nove godine, posebno na Kotlovači. Volio ih je zbog nove nade za boljim zbog novog života koji predstoji. Sa svojim drugom Acikom je puštao ploče i izvodio šeretske tačke da izmami osmjehe i da doprinese sreći ljudima oko sebe. Danas kad stojimo ovdje u predvečerje još jedne nove godine opet nas je okupio. Okupio nas je na mjestu rađanja jednog drugačijeg života, života koji će trajati dok traju lijepa sjećanja i lijepe misli. Nedostajeće za sve što dolazi. Ne smijemo ga se sa tugom sjećati već moramo biti srećni i nasmijani kakav je sam bio i što je bio dio naših života.
Ovo nije zbogom čika Vlado, nego doviđenja do nekog sljedećeg zajedničkog uspona! Počivajte u miru!
Smrt fašizmu druže Vlado!
U Prijedoru, 31.12.2022. godine
Marko Sarić