Prijedor, 16.01.2024.
Ako bih tražio 10 riječi da opišem život svog oca, onda bi one bile: Kozara, Urije, duh, fudbal, Rudnik, brkovi, rat, porodica, Sana, unuci.
***
Kozara, jer je rođen 1950. godine u selu Garevci podno heroj planine gdje je otac Ljuban bio učesnik NOB-a sa 17 godina, dok je majka Desanka otišla u logor Jasenovac i spasla se iz ralja smrti na filmski način. U epilogu, baka je ostala siroče do završetka rata.
Urije – jer se tu doselio kao dijete u ulicu Sime Šolaje i osim odlaska na studije u Tuzlu, kao i rat u Hrvatskoj, čitav život proveo na tom prostoru. Urijaši, posebna fela prijedorčana kao pokojni komšija ing. Barović, fudbaler Pekija i drugari iz djetinjstva Šile, Braco, Vujka i Graho. Prijedorska avangarda.
Duh – ćaća je imao duha, pa je ponekad bio izuzetan šmeker i šarmer, duhoviti prijatelj koga želite uz sebe. Osjećao je kad nekog treba u životu i poslu pomoći i pogurati. Znao je međutim i da vas onako iznenada verbalno opauči, pa da danima poslije toga bridite u sebi. Kako reče moj drug Hrnjak, Dule je bio stara garda Prijedora. Takvi se više ne proizvode.
Znao je ćaća i da tutne studentu novce u ruke, organizuje drugima sahranu, pusti glumca na probu, bude žirant za nikad vraćeni kredit..
Fudbal – kao sedamnaestogodišnjak odigrao je nekoliko utakmica za lokalne romantičare OFK Prijedor. Brz, nadaren, neugodan i oštar u duelu. Tako su mi govorili. Sjećam ga se kao veterana dok je nastupao za FK Potkozarje u lokalnim ligama dok ga bodrim kraj aut linije. Inficirao me ljubavlju prema fudbalu, sportu, Rudaru, Hajduku iz Splita …
Nekada kasnije i kao član uprave FK Rudar Prijedor, iz sjenke je učestovao u epskom finalu kupa protiv Borca iz Banjaluke kada su nakon vijesti o miru iz Dejtona preko noći uspjeli skloniti priličan snježni pokrivač sa gradskog stadiona. Sve to da se zakazana prva utakmica ipak odigra u predviđenom terminu.
Rudnik – ne postoji riječ koja se u našem domu češće čula – rudnik, rudarstvo, rudarenje, rudari .. Uvijek smo sestra i ja bili ponosni što je tata rudar. To je naprosto bio standard solidarnosti, vertikala normalnosti u životima.
Ćaća je volio da kaže da je on rudarski inžinjer sa kopa i da dok ne obuje čizme i ne stavi šljem, nema ništa od rabote.
Čitav radni i životni vijek je proveo u prijedorskim rudnicima, rastao i učio sa starim inženjerima, stasavao sa mladima, a onda imao ozbiljan prekid profesionalne karijere zbog rata, u najboljim životnim godinama. Jedno vrijeme je bio okovan očajem bez posla i rudarenja, ali ipak ostajući čvrsto uvjeren da će rudnik vaskrsnuti, ostajući mu vjeran kao poslednji sin. Zajedno sa nekolicinom sličnih entuzijasta ga je na kraju i oživio, a zatim i u potpunosti revitalizovao, udahnuo nov život. Na to je bio ponosan i važno mu je bilo da se pravo rudarenje u regionu nastavi, zbog tradicije, ali i zbog ekonomskog života koje donosi žiteljima.
Rudari i čarobni hljeb sa sedam kora.
Brkovi – kod nas se u Krajini kaže, šta je čovjek bez brkova. Tako je i naš Dulijus gotovo čitav život njegovao brkove. U mladosti ponekad one u obliku potkovice, praćene dužom kosom, a kasnije klasičan tip brkova, kraći ili duži. Dugo su mu brkovi imali riđkastu i drugačiju boju nego crna kosa, te mirisali na duvan.
Bio je jedan od viđenijih prijedorskih brka, a kad se par puta obrijao, izgledao je kao da mu je neko nasadio ogroman nos nasred lica.
Rat – čovjek se vazda ponada da bar jedna srpska generacija neće ratovati. Stari nije bio te sreće, pa je početkom devedesetih bio u prvim vojnim kolonama koje su prešle Savu i otišle u rat da pomognu ugroženom narodu. Kasnije se čitava ideja raspala u prasku nestanka bivše države, ali je tata Božjim čudom preživio ta životna i ljudska iskušenja, bez prevelikih posljedica.
Porodica – šta god da je činio, ocu je porodica bila stožerna tačka. To je onaj domaćinski pristup gdje se stvari sagledavaju dugoročno i strateški. Ponekad sporo zbog opreznosti i nezvjesnosti, ali kontinuirano i precizno. Nervirala me nekada njegova inženjerska pedantnost, ali često je bio u pravu. Naša majka Zora je heriona porodice i sa brkom je skoro 50 godina gradila naš porodični kosmos. Nije bilo lako na krivudavom životnom putu, ali kako kaže poslovica – nije život preko polja preći.
Čini mi se da ga nikada nismo iznevjerili i danas smo gotovo svi tu da ga mirno i dostojanstveno ispratimo na vječni počinak.
Sana – kad ga je krenulo sa unucima, naš se ohrabreni brkajlo usudio maštati velike snove, pa nam je napravio predivnu bazu u dolini Sane, kraj sazvježđa Ništavaca. Krenuo je sa Kozare, živio u Prijedoru i Urijama, a skrasio se u zelenoj dolini koju su još i austrougari koristili kao mini žitnicu. Sve sa pogledom ka manastiru Klisina.
Ljeti smo se kupali u Sani dok je brko kosilicom njegovao travnjak da bude kao na Vembliju i dočeka spreman njegove najdraže iz Beograda i Londona.
Unuci – najdraži su bili oni najmlađi, koji su stizali u jeseni života kao nagrada za pređeni put. Andrija, Petar, Sara Vera i Itan Vid stigli su dedi kao životni melem i eliksir dugovječnosti. Čak i kad se razbolio, bili su motiv da se bori i gleda kako njegove posade rastu i napreduju.
Ne znam ima li za čovjeka veće nagrade na kraju životnog puta?
***
Na kraju, kad se podvuče crta, a ćale je volio da u svakom projektu stvari posloži do kraja, samo ostaje važno da li si bio dobar čovjek ili nisi i da li je tvoj život imao smisla.
O ovom prvom, citiraću dio poruke pristigle ovih dana od jednog od njegovih najboljih rudarskih učenika (danas rudarskog inženjera u okolini Madrida) – Duško je zaista bio ljudska gromada i stručnjak. Svi smo puno učili od njega. Takve rudarske legende se jednostavno više ne rađaju. Čast je bila raditi s njim. Znao nas je zaštiti u pravim trenucima.
Što se tiče smisla Stari moj, kad unazad pogledam vaskrsenje rudnika, mogu samo da citiram velikog Njegoša – Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi.
Hvala ti za sve i pozdravljamo te stihovima rudarske pjesme koju pjevušim od djetinjstva:
Nek’ rudare uvijek prati slava!
OGUMAN, RUDARSKI SIN
ognjenvlacina.com