Papir trpi sve. Ja znam da će Vlada dobiti zakon kakav je projektovala. Ona ima sve instrumente da to učini, sa našom voljom ili bez naše volje. Mislim da bi za sve bilo bolje da iz ovog procesa ne izađemo kao suprotstavljene strane, jer nas je zaista premalo, ne samo u Republici Srpskoj, nego i u Bosni i Hercegovini i na cijelom Balkanu, da bi smo se oduprli uticajima negativnim, onima koji dolaze iz okruženja. Svako ima tu svoje interese, a uvijek je u pravu onaj ko je fizički najjači. On ima i zakon uza se i operisan je od savjesti. To su ljudi sa greškom kojima se na mjestu gdje treba da budu razum i srce nalaze novčanici.
Moj komentar na sve ovo biće prilično uopšten, sa nekim primjerima iz neposrednog okruženja,
prije svega, počevši od stanovništva Bistrice, šta je ono pretrpjelo već do sada, iako je to tek početak, a isto tako iz neposrednog okruženja, počevši od Sanskog Mosta, Ribnika, Mrkonjić Grada, Ozrena i da ne nabrajem dalje, da ne idemo u Srbiju, Hrvatsku itd. Faktički, ovim nekim stvarima je kontaminiran čitav Balkan.
Biću preoštar, ne zato što sam zao čovjek, nego što se usuđujem vama ovdje reći ono što vi gotovo svi znate, ono o čemu, pod navodnicima, kažem, selo priča i kafana, ali su neki pametni, pa mudro šute. Rješenja kakva se u praksi događaju, počevši, recimo, od Bistrice pa dalje, mogu ponuditi i podržati u praksi jedino kvislinške vlasti u protektoratima i kolonijama najgore vrste ikad viđenim u istoriji kolonijalizma, nastalima raspadom Jugoslavije koja je bila kakva-takva država.
Očigledan cilj ovakvih zakonskih rješenja je nepoštovanje zakona koji su okej i ukidanje osnovnih pretpostavki za život domicilnog stanovništva s ciljem njihovog raseljavanja sa prostora Balkana i trovanja onih koji iz nekakvih razloga ne mogu, neće ili ne žele odavde otići.
Ja ovdje ne protežiram da kao ekonomista imam zadnju riječ u geologiji – struka se mora poštovati.
Ali, mene, i sve vas kao ljude koji će trpjeti negativne posljedice ovoga što se dešava, i te kako treba zanimati i treba imati svoj stav, a struka i vlast treba da to artikulišu i usmjere na najbolji mogući način.
Zbilja, ne mogu biti prijatan. Možemo se mi svi lagati, ali nemamo ništa od toga i najgora istina je korisnija od laži koja je zamotana u pozlaćenu ambalažu. Znači, mogao bih se složiti, recimo, da viši nivoi vlasti kažu za lokalne nivoe da to oni ne mogu raditi i da ne mogu donosti odluke, jer, svjedoci smo, da su u lokalnim samoupravama instalirani ljudi na stručnim mjestima bez stručnih kompetencija u najvećem broju slučajeva. Znači, ima to smisla ne dati im da donose ključne odluke. Ono što se na taj način protežira jeste poslušnost umjesto, recimo, korišćenja znanja, potencijala i resursa u najbolje svrhe.
Ovdje postoji u gazdovanju, barem u dosadašnjem, zadnjih nekoliko decenija, ne samo u Republici Srpskoj, nego na Balkanu čitavom, jedna teška zamjena teza. Umjesto da zdrav, obrazovan, moralan, radni čovjek i zaštita neobnovljivih prirodnih resursa bude državni interes od nultog značaja. mi smo to pretvorili u besprizornu eksploataciju, uništenje prirodnih resursa za račun stranih kompanija, domaćih privrednih prestupnika, naglašavam: prestupnika, i pojedinaca iz kvislinške vlasti. Svi smo se složili, čak i najviši organi vlasti, da je ovo protektorat. Znači, volja okupatora se ne može implementirati ni u jednoj državi bez pomoći onih koji su kolaboracionisti sa njima. Drugim riječima, kvislinzi. Da li oni to moraju ili je to neka prelazna faza da se dođe do nekog momenta u kojem će iz te pozicije moći se lakše osloboditi tog malignog uticaja stranaca, među kojima nisu svi zlonamjerni, ali dobar dio jeste?
Par riječi o ekonomskoj opravdanosti. Ja, kao magistar ekonomije, mogu tvrditi, a i dokazati, a i vi to znate, da nijedna koliko-toliko slobodna zemlja u svijetu svoj ekonomski prosperitet ne zasniva na eksploataciji neobnovljivih prirodnih resursa, pogotovo ne u blizini naseljenih mjesta.
U samom našem komšiluku, Sanski Most, rudnik mrkog uglja, juče je otkazana koncesija ovoj firmi iz Posušja. Ne bismo to smjeli zanemariti, moramo to malo uobziriti, ako želimo dobro ljudima koji ovdje žive.
Da ne bi bilo da ja samo kritikujem, evo, predlažem neke alternative:
1.Ljudske resurse i zaštitu prirodnih resursa proglasiti državnim interesom broj jedan. Pod broj jedan ljudske, jer ljudi su ti koji sve naprave ili unište odnosno u najbolje svrhe, sa najboljim namjerama iskoriste prirodne resurse na način da neće biti veća šteta od koristi.
2.Proglasiti moratorijum na sva invazivna geološka istraživanja i eksploataciju neobnovljivih prirodnih resursa u Republici Srpskoj u sljedećih 100 godina.
3.Naročito zabraniti davanje koncesija na invazivno istraživanje zemljišta, vodu i šumu stranim državljanima i kompanijama.
4.Iz strateških, sigurnosnih i zdravstvenih razloga podsticati disperziju stanovništva u ruralne predjele i naselja ispod 20.000 stanovnika. Život u gradu, naročito u velikim gradovima, je već odavno obesmišljen i štetan po zdravlje ljudi i ekonomiju. Postoje dokazi za to. Nekima to nije još doprlo do ušiju ili do svijesti.
5.U Banjaluci i drugim većim gradovima utvrditi minimalne zelene površine po broju stanovnika i zabraniti svaku dodatnu gradnju na užem gradskom području.
6.Maksimalno podsticati ekološku proizvodnju hrane i visoko sofisticirane tehnologije.
7.Podsticati razvoj turizma zasnovan na prirodi i selu.
8.Graditi kapacitete u službi ljudi trećeg doba. Znate da Evropa, Balkan i Republika Srpska rapidno stare. I u tome možemo vidjeti jednu od svojih razvojnih šansi.
Hvala vam na strpljenju. Ovo je bilo iz najboljih namjera. Mi u Bistrici nećemo nikada odustati od svojih zahtjeva da se nelegalno kopanje rude ne vrši tamo, bez obzira što smo svjesni da najvjerovatnije u Republici Srpskoj nećemo dobiti zadovoljenje pravde. Hvala vam na pažnji.
/Jovan Lekanić, mještanin sela Bistrica, Prijedor, 25. januara 2024. godine, zgrada Gradske uprave, javna rasprava o Nacrtu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o geološkim istraživanjima u organizaciji Ministarstva energetike i rudarstva Republike Srpske/
U Centru za životnu sredinu u Banjaluci danas se održava konferencija za medije u povodu tužbe mještana Mjesne zajednice Bistrica protiv koncesionara, Grada Prijedora i Republike Srpske. Tužbu su podnijeli zbog aktivnosti na otvaranju rudnika uglja lignita na području njihove mjesne zajednice.
Katarina Panić – zamisli.ba