Porodični prijatelj moje jedne prijateljica je taksista. I kaže mi jednom, ‘aj’ sjedi da te provozam, nešto on to neodređeno, nešto kao, da vidiš gdje sam s kućom. Godina je, mislim, 2012. I vozi, vozi, vozi, i staje pred jednu kuću. Na Brdu je to. Veli, ‘ajd’ izađi. Čovjek sjedi pred kućom. Ne prepoznajem ga. Ustaje. I smješka se. Pita me taksista: sjećaš li ga se? A on veli, ja tebe znam, i viđam te u gradu, al’ ti se ne javljam. Ne b’ problema, ni tebi, ni sebi. Utom dolazi poštar. Njemu nešto donosi, tu ide ta priča, o tom našem susretu, nekad i sad, ovo, ono, poštar oduševljen! /smijeh/
Vojislav Kondić imao je 21 godinu i dva mjeseca kad se januara 1992. godine odazvao pozivu JNA put Zapadne Slavonije. Sjeća se da je na popunu Šeste krajiške brigade trebalo tada da se javi šest starješina i 200 vojnika. Došli su samo jedan vojnik i on, kao potporučnik. U martu 1992. s dijelom boraca iz, kako su ga zvali, novsko-ključkog bataljona, dobija naredbu da se upute u Sanski Most, pa u Novi Grad, a početkom maja 1992. da zaposjednu Suvu Među. Ovako se sjeća 11. januara 1993:
Bio je dan redovne smjene s naše strane. Neprijatelj jednom odlično isplaniranom akcijom, nazvali su je Munja 93, napada i zauzima naše položaje na Banjanima, što je rezultiralo jednim od najvećih stradanja srpske vojske u jednom danu – 56 boraca je poginulo, 37 ranjeno, četvorica zarobljeno. Stradalo je troje civila, od toga dvije žene. Bio sam pripadnik 4. bataljona novigradske brigade, učestvovao u bici i preživio. Jedinica kojom sam komandovao imala je izuzetne rezultate. Spriječili smo dalji prodor neprijatelja, likvidirali nekoliko neprijateljskih vojnika. U dijelu čete koji je bio uz mene niko od saboraca nije ni poginuo ni ranjen. Onda, 13. januara, kreće naš kontranapad. Prilikom artiljerijske pripreme brigadne artiljerije, prva granata koja je pala, što se kaže, prijateljska vatra, pogrešno je usmjerena i pala je na minobacački položaj 6. bataljona. Bilo je nekoliko poginulih i ranjenih. Onda je akcija obustavljena na dva sata da se izvrši korekcija vatre. I poslije se ponovo krenulo. I negdje oko 15-16 časova je javljeno da se akcija obustavlja, da je jednostavno nemoguće dalje, zbog velikog broja ranjenih /17/ i poginulih /četiri/. Taj potez Banjanskog visa je definitivno izgubljen i do kraja rata nikada neće biti vraćen. Ni u jesen 1994. godine, kad akcijom Breza komanduje Ratko Mladić. A isto su velike žrtve bile i tada. Toliko je to teren težak za vojnički savladati.
Bataljon dobija sedam dana otpusta. A onda, na ponovnom postrojavanju, kod Koop centra, sjeća se, strašna slika – pola ljudi nema. Ili su poginuli, ili ranjeni, ili zarobljeni ili se, jedan manji broj, nisu odazvali. Jedinica preuzima liniju na desnoj obali Une, iznad otočkih polja.
Tu ću ostati do oktobra 1993. kada dobijam odobrenje da iz vojnih pređem u policijske strukture. Prvo radim kao policajac pripravnik. To je za mene bila velika degradacija – da stojim sedam dana pred ulaznim vratima. Hej, ja, komandir čete, a sad k’o portir! Frustracija je to bila, ali sad, sa ove tačke gledišta, znam da je to najispravnije jer tako najbrže i najbolje upoznaš starješine, kolege, službena vozila, službu uopšte…
Formira se četa posebne jedinice policije i on dobija jedan od tri voda, Policijsku stanicu Prijedor 2. Nakon povratka s olovskog ratišta, četa se 5. februara 1994. upućuje u rejon Grabeža na bihaćkom ratištu. Dan kasnije, 6. februara, u sadejstvu sa Šestim odredom Specijalne brigade policije Dragana Lukača i izviđačima Šeste sanske brigade, zauzimaju Barakovac. Ostaje da se zauzmu još dva visa, Jezerska glava i Hasin vrh. Ova tri vrha čine kompleks Alibegovića kose.
Sutradan, 7. februara, pred samu noć, Lukačev odred probija dva rova na Hasinom vrhu. Naša četa se interventno diže i zaposjeda dostignuti položaj u širini od oko 200 metara. Šesti odred odlazi na odmor do ujutro, a onda će, plan je bio, doći da se nastavi proboj i zauzme Hasin vrh kompletno. Ali, 8. februara 1994, negdje u svitanje, 503. cazinska brigada, koja tu liniju i drži, vrši konsolidaciju. U ispomoć im dolazi Prva bosanska oslobodilačka brigada. Pred zoru, počinje hodža da uči, u tom kamenjaru. A onda kreće napad. Ne dozvoljavamo, borimo se. Kraj nas nisu prošli, pa su napad usmjerili ka desnom krilu koje drže prvi i treći vod. Nemamo vizuelni kontakt sa dijelom našeg voda, a ni ostatkom čete. Tek kad je svanulo vidim da su jedni isuviše lijevo i da mogu ostati odsječeni. S Parašom dogovaram da njih treba malo privući bliže nama i on kreće po njih. U međuvremenu, stiže komandir čete Milenko Šormaz. U tom momentu kod nas je manji intenzitet nego na desnom krilu. Onako, gleda, i upita, jesmo li dobro, gdje su ostali, gdje je Paraš. Ali malo je uznemiren, malo unezvijeren, malo u panici. Utom pristižu Paraš i ostali, ovih desetak momaka. I nas je sad tu 5-6 koji dejstvujemo sa tog rova, imamo i lijevo i desno momke u tom kamenu, plus ovih desetak koje privlačimo. Odjednom, Šormaz i Paraš izmiču se sedam-osam metara iza nas i razgovaraju. Vraćaju se i Šormaz kaže, idemo s izvlačenjem. Po meni, nije bilo razloga za to. Rat je, pucaju oni, pucamo mi, ne vidim razloga da se povlačimo. Držimo rov, nisu nam prišli, ne mogu nam pera odbiti, svi smo živi, nemamo nijednog ranjenog, ali, eto… idemo! idemo! idemo! Izvlačimo momke i ostajemo na grudobranu rovu nas četvorica. Miroslav Paraš, Draško Tramošljanin, Mladen Gavranović i ja. Mladen i ja dejstvujemo, Draško dotrpava municiju, okvire. Paraš govori, ‘aj’mo, Vojo, idemo. Mladen odlazi prvi. Tu je 30 do 50 metara brisanog prostora, goleti, posječene šume, i onda ide šumski pojas koji obara ka jednoj velikoj jaruzi, a poslije su linije koje drži Vojska Republike Srpske, na nekih 300 metara dalje. Prije te šume je njihovo minsko polje kroz koje su nas preko noći uveli Lukačevi, koji su prvi tu ušli, ali mi sad ne znamo šta je razminirano, a šta nije.
Draško kaže, ostao mi ranac u rovu, transportna, šta li je. Jeb’o te ranac, govorim mu, ‘ajde, mali, trči! Ma, kaže, vjetrovka mi urolana, gore. To je nekih 15-ak metara dug taj grudobran, ali je direktno izložen, a oni su tu na nekih 20-30 metara u tom kamenjaru. I pucaju. Paraš odlazi po Draškovu torbu, ulazi u onaj rov, izbacuje tu transportnu, istrčava, i onda odlazi i on. Ja ostajem još nekih pola minute na grudobranu, dok oni ne zamaknu, i onda krećem i ja. Trčim do pola puta, sjetim se da mi je borbeni ranac ostao na grudobranu. A zadnji ručak koji sam pojeo, dijelio sam kašiku s Draškom, jer mi je na Barakovcu 6. februara ostao pribor. I sad još da ostanem i bez porcije. Vidim da je položaj izgubljen, ali tek je krenulo, dan je dug, mi ćemo tu naprijed-nazad, to će trajati. Iz čega ću jesti, neće mi neko u ruke sipati. I nazad ću. Šćućuren, dolazim do tog grudobrana, uzmam onaj ruksak, tovarim na sebe i vidim na nekih 15-20 metara 5-6 neprijatelsjkih vojnika, koji, onako, polusagnuto, prilaze polako tom rovu, jer nema više pucnjave s naše strane.
Radi tu mozak velikom brzinom. Da li pucati ili ne, koje su šanse. Pazi, ko god kaže da je želio poginuti…niko to ne želi. Izlijećem, ugledaju me, počinju pucati za mnom, dva-tri puta zaliježem, pa nastavljam trčati. Vidim grupu naših boraca, na obodu šume, i 15-ak metara lijevo još jednu, manju. I kako se strmoglavljujem ka njima, vidim da je neka panika. Mine! mine! mine! Tu je Draško, tu je Plavšić, tu je komandir Šormaz, jedno šest-sedam boraca, i tu, preko jaruge, već prešao na drugu stranu, Željko Bulić. Vidim dvije špage i vidim ona odskočna, ona klipača, velika, uz jedno deblje stablo stoji. Pružam se uz tu špagu, reko’, ne bojte se, evo je, ovdje. Komandir Šormaz kaže, idemo prema onom rovu, pokazuje rov koji drži prvi vod. Ležim uz onu špagu, oni svi prelaze, preskaču preko mene. I Bulić mi pokazuje da sačekam. I on je bio, pokoj mu duši, spreman momak, sportista. Strčava niz jarugu, penje se ovamo, k’o jelen preskače preko mene i ode prema ostalima.
Okrenem se, nema više nikoga, ustajem i krećem i ja. Posljednji sam u dijagonali kojom idemo ka rovu koji drži prvi vod. Rijetko koji dan je toliko ružno vrijeme, sumaglica, memla, tmurno, grozno. I već je prekasno kad umjesto naših ugledamo 30-ak vojnika sa zelenim trakama oko glave. Ovi moji prvi su istrčali pred rov i upali među njih. Odmah pored rova je vrtača iz koje izlijeće još toliko, 30-ak. Galama, halabuka, predajte se, četnici! Ko je prvi na koga zapucao, ne znam. Uglavnom, krenulo je, pucanje, sudaranje. Vjerovatno je najviše naših momaka popadalo već tu. Imam možda pola okvira u pušci, ispucavam to, pa se okrećem nazad, povlačim se istim putem, prema minskom polju. Kiša je metaka i prvi i jedini put sam tad doživio ono što sam poslije rata vidio u filmu Tri kralja – kad vatra gori za zrnom. Puca 60-ak ljudi na tebe, sa nekih 30 metara, još se barut nije ugasio, vidiš one osice, vidiš one projektile, čuješ udare zrna o stabla, o ono kamenito tlo, svuda.
Zalazim u onu šumu, pred minskim poljem. Odjednom, udar u nogu. Prvo sam mislio da je kroz petu. Imam osjećaj da sam letio metar i po kroz vazduh, da me je udar okrenuo, k’o da sam napravio neku piruetu. U letu, puška ispada, zveknu jedno metar i po – dva od mene, odbi se. Padam na onaj kamen, stjenovito ono područje, pred samim minskim poljem. Gubim vazduh od tog treska. Jasno mi je da sam pogođen, noga ne boli nego trne. I dalje to puca, tuče, pršti, huči. Zabijam glavu, pokušavam doći sebi. Mozak radi 300 na sat. Otkud oni sad tu? Naši su morali biti tu. Da mi je samo proći kroz misnko polje, pa da se smandrljam niz tu jarugu, pa pokušati onda izlaziti dalje. Nije mi jasno gdje su ova dva voda. Očekujem da preuzmu vatru, nadam se da su tu. Da me pokrivaju, da ja probam izbauljati, između onih špaga, pa ću niz onu jarugu, pa da izađem. Međutim, nema ništa. Ja samo kontam, kako?
Tek kasnije će, kaže, saznati ono što ne zna u tom momentu: da su se ta dva voda povukla, da drugi vod nije imao tu informaciju da su prvi i treći povučeni, da im to nije bilo javljeno, kao ni komandiru čete Šormazu ni komandiru voda Parašu, a obojica su imali radio vezu. I da je tako ostavljen otvoren prostor neprijatelju.
Pucnjava jenjava. Ležim potrbuške. Čujem slijeva korake. I jasno mi je da sam mrtav. Da je gotovo. Pomislim na roditelje. Možda su sad ustali, piju kavu, ako je imaju. I ne znaju da sam ja sad, za koji sekund mrtav. Pade mi na pamet ona moja soba, momačka. Osjećam samo veliko razočarenje. Evo, poginuću. A nikom se ne gine. Star čovjek, 90 godina, pa želi da živi.
Čovjek koji mu se približava slijeva biće onaj čijoj će ga kući na Brdu odvesti taksista.
/nastaviće se/
Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Ratna ispovijest Vojislava Kondića 1/5: Ko god kaže da je želio poginuti…
Ratna ispovijest Vojislava Kondića 2/5: Viđaj ga, lip k’o i naš!
Ratna ispovijest Vojislava Kondića 3/5: Kad čuješ za razmjenu, tek je onda minut godina
Ratna ispovijest Vojislava Kondića 4/5: Kćerka mislila da su me ranili Švabe
Ratna ispovijest Vojislava Kondića 5/5: Dok kreneš pričati, gotovo je