Prijedorčanin Mladen Gavranović imao je 23 godine kad je kao pripadnik drugog voda čete posebne jedinice prijedorske policije dobio zadatak da zaposjednu i čuvaju položaje na bihaćkom ratištu koje je prethodno zauzeo Šesti odred Specijalne brigade policije i sjeća se da je kontranapad Petog korpusa počeo 8. februara rano ujutro.

„Oko pola devet je neki vrhunac borbe i shvatamo da je naš rov, kao najistureniji, najizloženiji udarima. U jednom momentu dolazi komandir čete Milenko Šormaz, naređuje da se povlačimo. I krenuli smo, školski, po dvojica, po trojica, a na grudobranu na rovu ostajemo nas četvorica, podržavamo, obezbjeđujemo povlačenje“, sjeća se Gavranović.

Kreće prema rovu u kojem je bio prvi vod njegove čete, ali u tom momentu ne zna da je pripadnik tog voda ranjen i da se vod već povukao, pa će umjesto svojih saboraca, tu na 30-40 metara, ugledati neprijateljske vojnike.

„Iz rova je izašlo njih, možda, sedam do deset, galame: predaj se! Počeo sam da pucam. Kad su oni zalegli, a ja ispucao rafal, okrenuo sam se nazad, a oni počeli pucati za mnom. Između starog i novog položaja je velika uvala i taman da napravim zadnji korak, pogađaju me, padam i ispada mi puška“, govori Gavranović.

Metak ga pogađa iznad grudnog koša i prolazi kroz pazuh, udara u unutrašnju stranu nadlaktice, pa kroz rame.

„Vidio sam da ne mogu trčati, sjeo, uzeo bajonet, odrezao rap od municije sa sebe i bombe, jednu bombu stavio u džep, a ranjenu ruku u džep vjetrovke, da ne leta tamo-‘vamo. Penjem se uz drugu stranu uvale, dvije su stvari na pameti – da spasavam život i da me ne uhvate živog“, kazuje Gavranović.

Navodi da ni tada a ni nakon 30 godina od događaja nemaju svi učesnici isti doživljaj ni ista sjećanja, da je to bliska borba gdje vojnika s druge strane možeš maltene rukom dohvatiti, ali da zasigurno zna da ja na toj uzbrdici, iza koje su položaji Vojske Republike Srpske, njega sustigao komandir čete Milenko Šormaz, teško ranjen u stomak.

„Nisam mu mogao pomoći, jer se i sam teško krećem. Govorim mu, `ajde, tu smo. Odozgo pritrčava policajac da me prihvati, kažem mu da pomogne komandiru i on silazi do njega. Previja me Željko Bosanac, radio je u bolnici. Ja mu uporno ponavljam da su mi dvije kosti slomljene, jer me podsjeća na lom podlaktice iz djetinjstva, a on, ima neku urečicu, mili, maco, kako li, i samo govori: biće to dobro“, priča Gavranović.

Odatle ranjene prevoze do brigadnog saniteta, a potom u bolnicu u Petrovcu.

„Bila stopedesetka, veliki kamion. Šormaz i ja smo ležali, a ovi su sjedili. Sjećam se da je komandir samo ponavljao, djeco, čuvajte se, ne dajte se. On je bio dobričina, crn, velike, krupne oči. Dobrica, baš, ono, roditeljski neki pristup nama, a ne ono, policajčina, nego baš, onako, brižan. Ovo ranjavanje nije preživio“, dodaje Gavranović.

Prevoze ga za Banjaluku, operišu, ugrađuju fiksatore koje će nositi narednih osam mjeseci.

„Iz operacione sale voze me na odjel, u liftu se budim iz anestezije, ugledam oca i kažem mu: đe s` ti, debeli, otac bio onako punačak. Radio je u `Energopetrolu` i kolega sa benzinske pumpe u Petrovcu javio mu za mene. Ujak onda dovezao njega, mamu i sestru u Banjaluku i prije nego što sam ja stigao“, rekao je Gavranović.

Dvije godine bio je na bolovanju, previjanja, fizikalne terapije, banje. Od prije tri-četiri mjeseca opet ima zdravstvenih problema s tom rukom. Ramena kost je smrskana dužinom od pet centimetara, potrgan mišić, ostala je čitava samo zglobna kugla, ruka je kraća za tri centimetra, ima gelere i ne može dostići funkcionalnost zdrave ruke. Bio je peta kategorija RVI, sad je osma.

„Kad sam na komisiji u Banjaluci vidio ljude koji žive od te invalidnine, neke i sa po petero djece, a to im jedino redovno primanje, onda sam uzeo svoje papire nazad i nikad više nisam išao na reviziju. Radim, imam platu, tako da sam odustao“, naglašava Gavranović koji od prošle godine vodi Mjesnu boračku organizaciju prijedorske policije.

U februaru 1996. nastavlja raditi u Policijskoj stanici za bezbjednost saobraćaja Prijedor, 2014. godine prelazi u sjedište Policijske uprave Prijedor da vodi nabavke materijalno-tehničkih sredstava, a 31. marta ove godine će u penziju. Sinovi Vladimir /2003/ i Vukašin /2008/ uspješni su košarkaši, Vladimir u “Prijedor-Spartaku“, a Vukašin u „Igokei“.

„Ma, malo znaju. Daleko je njima to. Sjećam se, stariji imao, možda, deset, mlađi pet. Idemo pješke iz grada ka Čirkin polju. Usput stariji upita nešto o tome. Počnem pričati, a, djeca k’o djeca, rafalno, pitanja, potpitanja, ode to i dalje. Djed mi je poginuo u partizanima 1943. Pa, ode u Drugi svjetski rat. Nismo ni do Tešinića došli /dio grada/, a mi u Prvom svjetskom ratu“, smije se.

Kad je Mladenov otac 2006. godine umro, mati je htjela unucima sačuvati njegovu pušku.

„Nisam htio to. Oružje nam u kući ne treba. I vratio sam to sve. A to što sam krajem 1991. otišao dobrovoljno u Slavoniju, nije zato što sam htio u rat nego zato što sam na taj način pripao jedinici kojom je komandovao moj kum, Dragan Dragojević, umjesto da budem raspoređen za starješinu izviđačke jedinice. I poslije ću iz vojnih preći u policijske strukture, isto zato što sam odbijao prihvatiti pozicije koje nose komandnu odgovornost, ma, nisam ja za rukovođenje“, ističe.

Mladen je 1990. služio redovni vojni rok u JNA u Bileći, u čuvenoj Školi rezervnih oficira. Obuku za vojnu policiju prošao je u Pančevu, a februara 1991. prekomandovan je u Ljubljanu gdje ostaje do kraja juna. Od oktobra do pred kraj godine komandir je odjeljenja vojne policije pri štabu teritorijalne odbrane u Prijedoru.

„Bili smo u gradu jedno veče, nedjelja. Kum kaže idu ujutro za Slavoniju. Dođem kući, sitni je sat, svi spavaju, samo pokojna baba bila budna. Kažem joj da me probudi rano ujutro, ne kažem zašto. Ujutro, kad je vidjela da se spremam, pakuje, probudi oca i majku. Odgovarali me, nemoj, gdje ćeš, ali ja sam odlučio“, sjeća se Gavranović.

Tamo je bio mjesec dana, poslije nastavio raditi u privatnoj firmi u kojoj se zaposlio odmah poslije vojske, a krajem aprila 1992. mobilisan je u, tada, Sedmi bataljon. Dvije smjene je na Gradačcu kao komandir čete, a 1. avgusta 1993. prelazi u policiju s kojom će, prije bihaćkog, biti i na olovskom ratištu.

„Iz bolnice u Banjaluci otišao sam na svoj zahtjev, možda sedmi dan nakon operacije. Sjećam se, hoće da mi izdaju račun, da platim troškove, liječenja, ležanja. Pa, kaže, ti nisi vojnik. Pošto sam policajac, to hoće reći. Reko’, napišite vi račun, pa ću ja odnijeti svom načelniku. Onda je naišao neki pravnik, i neki doktor, mislim, pa rekli, ljudi, jeste li vi normalni!“, smije se.

U Prijedoru se sutra obilježava 30 godina od pogibije osmorice i ranjavanja petorice prijedorskih policajaca na bihaćkom ratištu. Policijske značke će, kao najviša odlikovanja Mjesne boračke organizacije prijedorske policije, primiti Gavranović i porodica komandira čete Milenka Šormaza kojem se ovo priznanje dodjeljuje posthumno. Zahvalnice će biti uručene saborcima ranjenim istog dana, pripadnicima prvog voda, Milanu Đuriću i Mili Marčetiću.

SRNA/prijedordanas.com