Pored svih napora koji su učinjeni na zaštiti i revitalizaciji populacije dabra, on je u većoj ili manjoj mjeri ugrožena vrsta i veoma osjetljiva na promjene unutar ekosistema.
Zbog izbora staništa, oni pričinjavaju štetu stanovništvu koje živi na obalama rijeka.
Dabrovi su generalno korisne životinje i povoljno utiču na cijelu okolinu.
Često znaju da budu veoma bitan faktor u sprečavanju poplava. Za to su zaslužne brane i niz jezera koje dabrovi stvaraju.
S druge strane, to je djelimično štetna životinja, jer na 100 metara od vode gdje su nastanjeni, obaraju drveće, ali ono meko, kao što je breza ili topola.
U nedostatku boljeg, mogu napadati i voćke.
Nihov glavni neprijatelj je čovjek, a od prirodnih neprijatelja su to vukovi ili medvjedi.
Roman Ostojić iz Prijedora pasionirani je zaljubljenik u prirodu i planine. Osim toga strastveni je ribolovac i veliki poznavalac gljiva. Svakodnevno boraveći u prirodi on nailazi na mnoge zanimljive pojave, a jedna od njih jesu i dabrovi, koji se u posljednje vrijeme u velikoj mjeri vraćaju na naše rijeke i ima ih sve više u okolini Prijedora, Novog Grada, Gradiške i ostalim krajevima širom Republike Srpske i BiH.
Prema njegovim riječima, sve je više kolonija dabrova na rijekama Sani, Japri, Gomjenici i pritokama prema selu Hašani.
Tamo su uglavnom bezbjedni, ali na fotografijama našeg sagovornika očigledan je njihov “umjetnički rad” na drveću pored rijeke Sanice.
“Na ovoj lokaciji ih niko ne dira. Mjesto je mirno i nema puno ribara. Međutim, sve je više oglodanih stabala, ali ovo što naprave kraj vode nije velika šteta. Ovo je dokaz da je voda čista i kvalitetna. Dabrovi ne vole prljavu vodu kao ni vidra. Dabrovi su bili prije nas i ostaće poslije nas”, rekao nam je Ostojić.
Maja Kreća iz organizacije Green team Novi Grad za Mondo kaže da su dabrovi strogo zaštićena vrsta što često dovodi do oprečnih stavova među lokalnim stanovništvom kada se krene pričati o štetama koje nerijetko prave.
“Populacija dabra je izlovljavanjem zbog krzna do početka prošlog vijeka praktično dovedena na rub izumiranja. Tek od tada kreće briga o ovoj populaciji. Jedna od zanimljivih karakteristika je što za staništa biraju čistije rijeke i riječice”, kaže nam.
Prema njenim riječima, nadležni moraju biti proaktivni u svemu ovom te iznalaziti načine refundacije šteta koje nanosi dabar.
“U jednu ruku, od velikog značaja je osigurati opstanak vrste, ali s druge strane, ne smijemo zaboraviti ni one koji trpe štete”, podvukla je.
Igor Trbojević sa Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci za naš portal je rekao da su dabrovi autohtona vrsta za područje Republike Srpske i uopšte BiH. Na našim prostorima pojavili su se pred kraj kasnog glacijala, kada je klima postala nešto povoljnija.
O prisustvu evropskog dabra (Castor fiber L. 1758), na ovim prostorima (Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Slovenije i Makedonije) i šireg regiona, svjedoče mnogobrojni podaci paleontoloških i arheoloških iskopina, koji ukazuju na kontinuirano prisustvo vrste.
“Nekada su naseljavali sve prikladne vodotokove i vodene površine od sjevera do juga evropskog kopna, ali početkom 20 vijeka opstalo je samo šest autohtonih međusobno izolovanih populacija sa veoma malim brojem jedinki. Razlog koji je doveo do gotovo potpunog nestanka evropskog dabra u čitavoj Evropi identičan je kao i kod nas – prekomjeran lov”, rekao nam je Trbojević.
Dabar je monogamna “porodična” životinja i najveći glodar sjeverne hemisfere. Masivne je i zdepaste građe, plosnatog repa, a poznat je kao odličan plivač. Isključivi je biljožder i hrani se sočnim zeljastim biljem koje nalazi u vodi ili na obali. Iz BiH su nestali u drugoj polovini 19. vijeka zbog velikih izlova i potražnje za krznom, mesom i mašću, ali i zbog bolesti.
Održao se uglavnom u Norveškoj, Njemačkoj i Poljskoj, a gotovo sve evropske zemlje uključile su se u projekat vraćanja dabra na ranija staništa. Hrvatska ih je ponovo nastanila sredinom 90-tih godina prošlog vijeka, Srbija 2004. godine, a u aprilu 2005. godine to je učinjeno i u BiH, kada je u reku Semešnicu kog Donjeg Vakufa pušteno 20 dabrova.
Na područje Republike Srpske, dabrovi su reintrodukovani (ponovo nastanjeni) 16. aprila 2006. godine. Za mjesto je izabrana riječica Sokočnica kod Šipova. Tu je pušteno 20 jedinki.
Odatle su se vremenom raširili na rijeke Plivu i Janj, a kasnije i na Vrbas, uglavnom uzvodno, a nizvodno samo do hidroelektrana u Jajcu.
Dabrovi koji danas nastanjuju rijeke Unu, Sanu, Vrbas, Bosnu i donji tok Drine (do hidroelektrane u Zvorniku), kao i njihove pritoke, su došli iz Hrvatske, preko rijeke Save i njenih lijevih pritoka.
Naš sagovornik je pojasnio da današnja brojnost i gustina nastanjenosti dabrova u Republici Srpskoj nije poznata, što su osnovni parametri koji se moraju poznavati da bi se pravilno upravljalo vrstom, a koje je neophodno s obzirom da je vrsta trajno zaštićena.
“Takođe, ne postoji Plan upravljanja vrstom, što je neophodno s obzirom da je već bila istrebljena s ovih prostora i obzirom da je veoma osjetljiva na promjene u ekosistemu (a svi smo svjesni kolika je pomama za izgradnjom malih hidroelektrana). Upravo se vrše dogovori s Lovačkim savezom RS da se počnu prikupljati ovi i drugi podaci o dabrovima na teritoriji RS. Kako dolazi do promjene, tj. usvajanja novog Zakona o lovstvu, dok god se ne poznaju osnovni parametri o populaciji dabrova u RS, ne bi smjelo da se mijenja ni njen zakonski zaštitni status”, pojasnio je Trbojević.
Dabrovi su biljojedi, semiakvatična vrsta, što znači da veći dio svog života provedu u vodenoj sredini. Osim što se hrane izdancima drvenastih i žbunastih biljaka, zalaze i u kultivisane usjeve (kukuruz, pšenica i sl.).
“Upravo zbog izbora svoje prehrane, oni pričinjavaju štetu lokalnom stanovništvu koje živi na obalama navedenih rijeka i njihovih pritoka. Međutim, oni ne preduzimaju odgovarajuće mjere zaštite protiv pričinjavanja tih šteta, a što su obavezni zakonom (Zakon o lovstvu)”, kaže sagovornik Mondo portala.
Trbojević kao jedan od razloga za krivolov na dabrove navodi činjenicu da lokalno stanovništvo nije upoznato s biologijom vrste, te su ljudi smatrali da se dabrovi hrane ribom.
“Zbog toga su mnogi ilegalni odstreli upravo zabilježeni u ribnjacima. Drugi razlog ilegalnog lova je taj što je vrsta atraktivna za strane lovce, a ti lovci ne smiju loviti dabrove u svojim zemljama”, podvukao je profesor sa banjalučkog PMF.
Za kraj razgovora naveo je benefite od dabrova:
– Dabrovi su “inženjeri” ekosistema, jer stvaraju, modifikuju i održavaju staništa i ekosisteme. Posljedično imaju veliki pozitivan uticaj na biološku raznovrsnost područja. U vodu unose drvo, a to drvo insektima predstavlja hranu i sklonište. Insekti su hrana mnogim drugim vodenim i kopnenim životinjama (pticama, ribama, vodozemcima i gmizavcima).
– Dabrovi skladište vodu i poboljšavaju hidrološke (vodene) uslove. Oni povećavaju skladištenje vode na površini kako se jezerca stvaraju i povećavaju u veličini. Ova voda se filtrira i puni podzemne vode. Na nekim mjestima ovo povećanje zaliha vode pomaže u održavanju potoka, koji bi inače mogli presušiti ljeti.
– Kako klimatolozi svijeta predviđaju, klimatske promjene će dovesti do povećanja temperature i smanjenja padavina, a upravo jezera i močvare koje dabrovi stvaraju dovode do hidroodržavanja termoregulacije područja. Nadalje, dokazano je da voda koja izvire ispod dabrovih jezera hladnija i do 2,5°C, što je veoma značajno za ekosisteme u odnosu na klimatske promjene.
Razlog koji je doveo do gotovo potpunog nestanka evropskog dabra u čitavoj Evropi identičan je kao i kod nas – prekomjeran izlov, a postoji više razloga za izloženost vrste konstantnom i visokom lovnom pritisku:
– Vjerovanje u ljekovita svojstva pojedinih dijelova tijela (prvenstveno žlijezde kastoreum),
– Korišćenje produkata žlijezde u kozmetičke svrhe, a koristi se i dalje u proizvodnji parfema,
– Kvalitet krzna,
– Konzumiranje mesa u vrijeme posta
mondo.ba
