Goran Kljajić je rođen u Kotor Varošu, 40 godina živio je i radio u Puli i onda odlučio da primorski kraj zamijeni potkozarskom prirodom.

Kraj jednog potoka u Gornjem Jelovcu kupio je zemljište, napravio kuću, proširio postojeći voćnjak i planira da ostatak života provede na svom poljoprivrednom imanju ispod Kozare. Ove godine voće je dobro rodilo a Kljajić je odlučio da ga pretvori u rakiju.

“Pečemo prvu rakiju, ako bog da svake godine ćemo sve više. Našli smo ovdje postojeći voćnjak koji je imao oko 300 sadnica, jabuke, kruške, dunje, šljive. Sad smo to obogatili, imamoa 20 vrsta, imamo i maline, kupine, i smokvu smo posadili jer dolazimo iz Pule pa da imamo i to. Mislimo ovdje staviti jedan mali plastenik i napraviti da ovo naše porodično gazdinstvo bude samodostatno, da imamo sve što je potrebno za život da imamo na svom imanju”, kaže Kljajić.

U odabiru mjesta za nastavak života u prirodnom okruženju Kljajiću je pomogao dugogodišnji prijatelj Miodrag Saganović iz Rasavaca.

Prije 30 godina upoznali su se u Puli i od tada traje njihovo prijateljstvo i bratstvo, kako vole da kažu.

“Kad smo došli ovdje to je bila ledina. Krenuli smo od nule a sada smo svašta napravili. Evo sada pečemo prvu rakiju. I ja sam u tome amater kao i moj prijatelj, ali ide nam uspješno. Nadamo se da ćemo svake godine ako voće rodi pećii družiti se”, ističe Saganović.

Milorad Latinović se godinama bavi proučavanjem tradicije i običaja naroda Potkozarja. Ističe da je dolazak Gorana Kljajića iz Pule u Gornji Jelovac dobra poruka i potvrda koliko naši krajevi vrijede i koliko bi trebalo da ih poštujemo.

“Uvijek je dobro da dođu novi ljudi, nove snage i da vide šta imamo. Bilo ko da je došao ovdje, ostao je na ovom našem prostoru i zavolio ga je. To je dokaz da smo mi dobri ljudi, da smo vrijedni, da smo dobri domaćini, ali da moramo malo akcenat da stavimo da volimo to što je naše i što imamo. Možda nekad nismo svjesni tog bogatstva koje posjedujemo i dobro je da dođu neki ljudi da nam otvore oči, da nam otvore nove vikike, da nam kažu šta je to”, kaže Latinović.

U želji da ima i vlastriti izvor energije, Kljajić na svom imanju montira solarne panele.

Kaže da je voda koju potkozarski kraj posjeduje pravo bogatstvo koje treba sačuvati i dodaje da je budućnost u proizvodnji hrane.

Drago mu je što je i sin Kristijan, uz ocjenu da je to pravo čudo, prihvatio prirodu potkozarskog kraja i njegovu odluku da tu započnu novi život.

Za komšije Kljajići kažu da su ljudi kakvi se mogu poželjeti.

kozarski.com