„Za sve one koji su me pitali, nisam ja na kandidatskoj listi već neka moja imenjakinja. Ne bacam se u politiku. Samo da se zna“, napisala je na svom Facebook profilu glumica prijedorskog pozorišta Zorica Jojić. Bio je 1. septembra, predizborna kampanja za lokalne izbore u BiH 2024. još nije bila ni počela. Ispod je objavila fotografiju dijela glasačkog listića gdje se vidi ime kao njeno, imena okolo je zatamnila.

„Pa, morala sam, toliko me ljudi pitalo jesam li to ja na listi. Onda mi je kolega na poslu rekao da ima jedna imenjakinja, rodom iz Sanskog Mosta. Pošto živim tu gdje ta stranka ima prostorije, otišla sam da vidim sliku kad je kampanja počela. Međutim, nije je bilo, a bila su neka druga imena i slike“, kaže Zorica.

Njena je imenjakinja, ispostaviće se, jedna od petero kandidata DNS-a koji su izašli iz izborne trke i prije nego što je kampanja i počela. Na vrijeme da stranka prilagodi promo materijale novoj situaciji, ali prekasno da ih Centralna izborna komisija BiH ukloni i sa glasačkog listića.

„Bio neki sastanak, dogovaralo se šta će se, kako će se, i tu je došlo do neke svađe, ovih pet htjeli jedno, drugi nisu. I ovi samo kažu: onda mi izlazimo. I otišli. Ali ništa se dalje oko toga nije dešavalo niti se ko tome više vraćao“, kaže izvor s više od decenije staža u članstvu ove stranke.

Petak je, 6. septembra, zvaničan početak predizborne kampanje. Među nekoliko dnevnih događaja, pratim i za kasno popodne najavljeno predstavljanje kandidata DNS-a za odbornike u skupstini grada Prijedora kojem će prisustvovati i predsjednik stranke. Prilazim policijskom službeniku, na pješačkom ostrvu kod nekadašnjeg „Gavrilovića“, pitam radi li javno štićenu ličnost. Po rotacionim svjetlima i voznom parku reklo bi se da stiže državni ministar bezbjednosti, a ne lider partije. Lijepi i plakat sa svojim likom, iako u Prijedoru ne postoji mogućnost da se glasa za Nenada Nešića.

„Tim od deset za deset“, reći će tada u obraćanju okupljenima šef prijedorskog povjereništva stranke Duško Stojnić da je smislio slogan. I do kraja kampanje ići će se s deset ljudi, što možda i ne bi upadalo u oči da je s liste otišlo posljednjih pet. Ovako, otišli su kandidati s brojevima 8, 12, 13, 14 i 15, pa na svim promo materijalima, i onome ko ne zna da ih je na glasačkom listiću 15, upada u oči da između 7 i 9 fale broj, ime, slika i podaci.

To lijepljenje plakata stranačkih šefova u izbornim jedinicama u kojima nisu kandidati alatka je političkog marketinga kojom se brendiraju stranka i lider zajedno, a vizuelnim pridruživanjem lokalnih kandidata očekuje se stvaranje asocijativne veze kod građana koja će se kanalisati u željenom smjeru na dan glasanja. Usitnjavanje političke scene, osnivanje novih političkih subjekata, ali i manjak vremena, prostora i resursa da se izgrade lokalno prepoznatljivi političari, dovelo je i do dodavanja imena lidera u zvanično ime stranke. Tako se i na primjeru Prijedora vidi da je na izborima 2016. političkih subjekata sa imenom lidera u nazivu stranke bilo nula, 2020. samo jedan, a 2024. čak šest.*

Od sjaja do očaja

Pored namjere da se u mnoštvu izgradi ili sačuva prepoznatljivost kroz ime lidera, tu je i potreba da se isticanjem pojedinaca prikrije potkapacitiranost većine političkih subjekata da za lokalne izbore kreiraju liste kvalitetnih kandidata. Kvalitetni kandidati teško idu u istu rečenicu s političkim pluralizmom nastalim iz klijentelističkih razloga umjesto iz ideoloških, kao društveno poželjnih.

„Svi bismo mi voljeli da imamo ljude od ugleda, autoriteta i uticaja. E, sad, kako te ljude dovući na listu? Šta treba nekom univerzitetskom profesoru da uopšte bude u ovom svijetu? Ima ljudi koji kažu da ne žele u politiku jer ne žele da se kompromituju. To s jedne strane nosi dozu konformizma. Danas odbije priliku da se uključi u donošenje odluke, sutra kritikuje rješenja koja donesu oni nekompetentni. S druge strane, razumijem i bojazan kompetentnih da će naići na zid nakon što se uhvate u koštac s nekim problemom, rješenje tog problema pretpostave kao svoj cilj i onda ga ne mogu provesti u djelo“, kaže Olivera Brdar Mirković, predsjednica prijedorskog odbora Narodne partije Srpske.

Dodaje i da u strukturama političkih partija ima ljudi koji vješto izbjegavaju kandidovanje jer se pribojavaju lošeg rezultata, te da je to osobeno muškarcima, a da su žene hrabre.

„Ne dešava se to u nekom direktnom pregovoru kad sjednemo da pravimo listu, pa da neko od nas kaže da neće zato i zato. Ne, nego nađe stotinu razloga i načina da uopšte ne bude u opticaju da ga se predloži. Ja to sad ne mogu da tvrdim, ali pretpostavljam da je izlazak na izbore, govoreći
kolokvijalno, pokazatelj koliko ko vrijedi. I šta ako se desi da taj neko izađe i da se pokaže da baš ne vrijedi toliko i toliko glasova?“, navodi Brdar Mirković.

Negdje sredinom kampanje dobijam privatnu poruku od poznanika političara. Kaže da zamišlja prvi red skupštinske sale, pa nabraja imena i sa svoje i sa drugih kandidatskih lista, a koja se, najblaže rečeno, ne mogu zdravim razumom zamisliti kao donosioce odluka o životu jedne lokalne zajednice. Kada se to vizualizuje, dobiju se ne karikatura i farsa, nego groteska i burleska.

Na primjeru Prijedora, koji nije ekskluzivitet nego se dešava i u ostalim lokalnim zajednicama, vidi se gotovo udvostručen broj političkih partija koje učestvuju u izborima. Tako je 2016. bilo deset stranka, četiri godine kasnije deset stranaka i jedna koalicija, a ove godine 18 stranaka i jedna koalicija.

Izborno pravilo je da lista kandidata može biti za pet veća nego broj mandata. Kako prijedorski gradski parlament ima 31 mjesto, gdje je jedno garantovano za nacionalne manjine s odvojene liste, tako lista može imati 35 kandidata. I stranke se najčešće odluče da kvantitetom nadomjeste kvalitet, da pune listu do maksimuma računajući da svako može donijeti neke glasove, a ne računajući da li takav odabir kandidata možda šteti ugledu stranke. Tako je za ove izbore bilo potrebno pronaći gotovo dva puta više ljudi nego 2020. A izbor je sužen i dobrim brojem kandidata koji su se već jednom osjetili prevarenima.

„Priča ide ovako: vidi mene na kojoj sam poziciji, vidi ovog mog kako je direktor postao, vidi ovu našu u upravnom odboru, vidi onoga u radnoj grupi koja se plaća, vidi sve ove koje smo zaposlili tu, tu, tu i tu. I onda ljudi pristanu biti na listi, ulaze u priču s nekim očekivanjima, a kad prođu to jedinstveno iskustvo i osjete se izvaranima, ne možeš ih više natjerati. Pa se ove godine lista pravila zbrda-zdola, molili ljude koji su tu i ranije bili, oni neće da čuju, ne pada im na pamet. I jedva je sastavili, ljude na ulici moljakali“, kaže izvor iz Socijalističke partije.

Teatar apsurda

Iz te partije je u martu 2020. godine nastala Socijalistička partija Srpske. Iste godine u novembru iz nekadašnje baze iz koje je kandidovano 35 ljudi sada treba regrutovati dvije liste sa ukupno 70 ljudi.

U toj kampanji u doba korone prisustvovala sam nestvarnoj sceni u fotografskoj radnji u ulici Miloša Obrenovića. Ulazi djevojka i kaže da treba da se slika “za listu”. Radnica je pita za koju. Zastade, ćuti, misli se. Nije znala da i ta informacija treba. A ona je, pokazuje se, nema. Ne zna napamet. Pa traži telefon, vadi ga iz torbe, i, dok ga otvara i traži nešto po njemu, izgovara: “Nešto pe-es”. Neprijatna je ta tišina i ta pauza. Smiješimo se blago i radnica i ja. Onda djevojka nađe to što traži i dodade, s olakšanjem: “Aha, evo ga, es-pe-es”.

Nije ekskluzivitet samo jedne stranke nego je to gotovo opšti trend, a poražavajući i apsurdan, što neko uspijeva ljude, uglavnom mlade ili politički neiskusne, ubijediti da je „biti na listi“ i „biti kandidat“ dokaz uspjeha, prestiža i ostvarenosti per se.

Jedna kandidatkinja se unaprijed obraćala pratiocima na društvenim mrežama porukama da se nije uobrazila, da je bivanje „na listi“ nije promijenilo i da će zauvijek ostati „ona ista“. Jedna se osoba obraćala svojim viber kontaktima predstavljajući se: ja sam sad kandidat. Jedna kandidatkinja je, na pitanje da li će se obratiti na javnoj tribini u svom selu, rekla da nije baš dotle došla.

„Strah od javnog govorenja i nastupa pred većim auditorijumom takođe je jedan od razloga zašto ljudi ne žele na liste. Pogotovo strah od novinara. Ne shvataju da ne moraju biti profilisani političari da bi išli na listu i poslije, eventualno, imali priliku raditi za dobrobit zajednice. I tada je dovoljno samo da znaju artikulisati potrebe ljudi iz okruženja u kojima se i sami kreću i ništa više od toga“, kaže Biljana Knežević.

Njoj je prvo izborno iskustvo članstvo u biračkom odboru na prijevremenim izborima 2007. godine nakon smrti dotadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milana Jelića. Prva kandidatura došla je 2016. godine, a četiri godine kasnije osvojila je prvi mandat. Zbog sukoba sa Majom Dragojević Stojić izbačena je iz Srpske demokratske stranke i ove godine vodila je prijedorski odbor Narodnog fronta Jelene Trivić i stekla i iskustvo kreiranja izborne liste.

„Nije to uopšte lako nigdje, a pogotovo u stranci koja se tek formira. Ne poznaješ dovoljno ljude, a ovamo rokovi pritišću. Od 500 ljudi koliko je bilo na svim listama, nemoguće je da to sve budu ljudi u kojima se vide odbornici. I meni je ružno da sad komentarišem neku drugu listu, kad je i na mojoj bilo ljudi koji nisu prvo sami sebe vidjeli kao odbornike. Nego ideš logikom da svako ima određen broj ljudi oko sebe ljudi koji će glasati za njega. I neka 35 kandidata donese u prosjeku po 30 glasova, to je mandat“, pojašnjava Biljana Knežević.

Za razliku od opozicije, stranke na vlasti imale su šta konkretno ljudima na svojim listama nuditi u zamjenu za glasove. Brojni su primjeri preplitanja političke i institucionalne korupcije.

„Dvije kandidatkinje iz jedne političke partije su mi, nezavisno jedna od druge, ispričale identičnu priču. Dobićeš posao ako doneseš 100 glasova. Jednoj je obećano radno mjesto u Gradskoj upravi, a drugoj u ustanovi čiji osnivač je grad. Jedna od njih me je pitala jesam li kome obećao svoj glas. Ako nisam, da budem njen “siguran glas” i da glasam za nju. Druga nije“, kaže mi prijatelj.

Petak je, 13. septembra, sedmi dan kampanje. Iz Policijske uprave Prijedor stiže saopštenje o muškarcu osumnjičenom za šumske krađe u kojima je petero vlasnika privatnih šuma oštetio za više od 60.000 KM. Istog dana stižu i dojave sa više strana da je u pitanju lice koje je kandidat Ujedinjene Srpske za odbornika u Skupštini grada Prijedora. Četiri dana kasnije Nenad Stevandić, predsjednik te stranke, novinarima će poslije centralne tribine u Prijedoru odgovoriti da ne zna za taj slučaj.

„I onda me pita u kojoj je fazi krivično gonjenje. Kad sam mu rekao da je izvještaj o počinjemom krivičnom djelu podnesen tužilaštvu, on se onda pozvao na pretpostavku nevinosti. Ipak, na toj tribini tog kandidata nije bilo prilikom prozivanja i izlaska na binu“, kaže Aleksandar Drakulić, vlasnik nezavisnog lokalnog news portala PrijedorDanas.com.

A desetak dana kasnije gradski odbor stranke imaće priliku da se distancira od tog kandidata, da ga izoluje ili barem ne eksponira i da tako pošalje moralo ispravnu poruku da ne daje prostor ljudima pod istragom. Ali priliku neće iskoristiti. Za glavnim stolom s čelnicma stranke u Ljubiji će pred punom salom sjediti i Z.R. iz policijskog saopštenja koji se tereti za višestruke krađe hrastovine u susjednoj opštini Oštra Luka.

Stranački imperativ: namiriti operativce

„Umjesto da namećemo standarde, mi stalno snižavamo kriterijume i podilazimo. Cijeli sistem tako funkcioniše. I umjesto da se pitaš možemo li bolje, mi pristajemo na: dobro je jer može biti i gore. I to postaje normalno. I uporno govoriš da je dobro jer bi moglo biti gore, a ne ideš ka tome da bi moglo i bolje“, smatra Olivera Brdar Mirković.

Snižavanjem kriterijuma za kreiranje lista kandidata za učešće u organima vlasti otvaraju se vrata i povećava prohodnost i onima koji se po vlastitim kvalifikacijama, kompetencijama, sposobnostima i vještinama ne bi našli na dužnostima koje zahtijevaju odgovornost. Kada se jednom domognu tih pozicija, takvi su spremni svim se sredstvima služiti da ih zadrže, znajući da u normalnim okolnostima (koje podrazumijevaju kompetitivnost i konkurenciju) do njih nikada ne bi došli.

Za razliku od njih, ljudima koji su profesionalno ostvareni, politički angažman je nadogradnja bez koje i dalje svoj posao mogu obavljati s integritetom, te im političko bitisanje nije prečica do nezaslužene društvene afirmacije kao prvima.

„Generalno je prisutna pojava da se ljudi ne preispituju na način jesam li ja kapacitiran da obavljam neku funkciju nego već dugo vlada mišljenje “e, samo se na mene čeka”. Osim što nema unutrašnjeg, ličnog preispitivanja pojedinca, nema ni unutarstranačkog“, svjedoči Olivera Brdar Mirković.

To se i nakon izbora i nakon konstituisanja parlamenata prenosi na raspodjelu dužnosti u institucijama vlasti gdje se sve češće prednost daje takozvanim operativcima, ljudima koji su korisni strankama u terenskom radu za izbore, a na štetu stručnjaka, kao i na štetu samih institucija.

„Ne postoji kao sistemsko rješenje da mi unutar svojih političkih partija napravimo i da imamo listu stručnjaka. Ne moraju biti članovi stranke uopšte. Jesu li to ljudi koji imaju slična razmišljanja kao mi? Imajmo ih u planu i, ako nam se otvori mogućnost za neku dužnost, evo, mi dajemo prijedlog, kvalitetan prijedlog, obrazložimo biografiju i stojimo iza tog čoveka da može obavljati određenu funkciju. Mislim da to nema nijedna stranka. Što je šteta“, dodala je Olivera Brdar Mirković.

* * *

Zbog toga što ljudi s manjkom referenci sve više prevladavaju najprije na izbornim listama, a potom i na izabranim i imenovanim funkcijama, zbog toga se za one koji su u svojim strukama ostvareni, a krenu se baviti i politikom, sve češće pita: zašto se kompromituju. Zašto je toliko sugrađana pitalo poznatu prijedorsku glumicu s početka teksta da li je to ona na listi? I zašto se ona morala pravdati da nije u politici, kao da politički angažman apriori znači i kompromitaciju? Odgovor može biti i to što je prvo predizborno predstavljanje kandidata stranke u kojoj je i glumičina odbjegla imenjakinja okupilo stotinjak ljudi, a koleginica s lokalne televizije, s višedecenijskim iskustvom u novinarstvu i praćenju izbora kao i ja, komentarišemo da ne poznajemo nikoga od prisutnih, ma ni iz viđenja. Osim pjevača Halida Muslimovića.

Tekst i foto – Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Foto – Facebook

* Od tri političke partije, SNSD, DNS i SP, koje su od 2006. na vlasti u Republici Srpskoj, u posljednjih šest godina nastale su još četiri: Demos, NPS Darko Banjac, SPS Goran Selak i Nezavisni pokret „Svojim putem“ Igor Radojičić. Lideri Demosa i SP-a Nedeljko Čubrilović i Petar Đokić jedini su od lidera ovih sedam partija koji nisu svoje ime dodali nazivu stranke.

/nastaviće se/

1. Prijedor: Jedan biser funkcionerske kampanje (27.10.2024. godine)

2. Prijedor: Lokalni izbori 2024. u utiscima (05.11.2024.)

3. Dopisivanju glasova /ni/je odzvonilo: Šefe, tebi smo najmanje! (15.11.2024.)