Kada je odbornica Biljana Knežević debitovala za govornicom u Skupštini grada Prijedora u sazivu 2020-2024, jedan prekaljeni SNSD-ovac reći će mi: “Šta je ono, bokte? Ja se sjećam, kad sam prvi put uš’o, pet sjednica glave nisam smio podići”. Biljana će naredne tri godine mandata ostati govornik kakav se suvim zlatom plaća. Čak i kada ostane sama, jedina koja se za riječ javlja od 11 odbornika koji su izabrani da čine opoziciju. Ta će joj usamljenost donijeti još veću vidljivost i prepoznatljivost koje će se kasnije, u posljednjoj godini mandata, svojevoljno odreći.

U novom sazivu odnos skupštinske većine je daleko povoljniji po gradonačelnika Slobodana Javora nego što je bila početna pozicija njegovog prethodnika, Dalibora Pavlovića. Pozicija SNSD-a s 12 odbornika je jača nego što je ikad ova stranka imala u četvrt vijeka koliko je u Prijedoru na vlasti, ali isto tako jača i nego što je ikada imao DNS koji je 16 godina vlast predvodio /i sa SNSD-om je dijelio/.

Najviše odbornika, deset, DNS je osvojio na izborima 2016. godine, tako da SNSD u Prijedoru, od 2020. godine, a od proteklih lokalnih izbora pogotovo, ima u rukama vlasti koliko ni DNS nikada imao nije. I ne dijeli je s velikom i jakom strankom kao što je to činio DNS, nego sa više manjih stranaka sa brojem odbornika od jedan do četiri, kojima je samim tim pregovarački potencijal manji, a SNSD-u položaj opušteniji.

U tom omjeru 29 prema dva prirodno je da pažnja javnosti bude usmjerena na nastup manjine, pogotovo što i Predrag Kukolj i Živko Rosić, odbornici SDS-a, prvi put imaju priliku učestvovati u radu najvišeg organa odlučivanja u lokalnoj zajednici. Pažnja je time i veća što u skupštinskim klupama nema odbornice Knežević koja jeste najprepoznatljivije lice prethodnog saziva, ali nema ni Saše Bursaća koji je sve od smrti Drage Tadića najmoćniji čovjek prijedorskog SNSD-a, a koji je u rijetkim, ali blistavim trenucima u prošlom sazivu iznosio u skupštinskoj sali kritike na račun vlasti. Te su kritike time dragocjenije jer im se ne može pripisati politikantstvo i kritizerstvo, čime se predstavnici vlasti, nedorasli odgovornosti koju nose, najčešće brane i od kritike koja je zdrava, poželjna i argumentovana. Pored Bursaća, primjer da se može biti dijelom vlasti, a kritikovati činjenje i, još više, a još važnije, nečinjenje, jeste i Ranko Smiljanić /u prošlom sazivu samostalni odbornik nakon što je napustio PDP sa čije liste je izabran, a u ovom odbornik PNP-a/. I dobro je da je na isti način nastavio raditi i u novom mandatu, čak i nešto oštrijim rječnikom /o tome više u osvrtima na sjednice koje su uslijedile nakon konstitutivne/.

Debi odbornika Predraga Kukolja otvorio je bolnu i sramotnu temu prethodnog saziva: gromovitu tišinu o dvama rudnicima uglja na teritoriji Prijedora koji od prvog dana ključaju i kipe nezakonitostima:

„/…/ Ja protiv vas, gospodine Kneginjiću, nemam apsolutno ništa, ali imam protiv politike koju vi zastupate. Naime, vi ste kadar SP-a, partije na čijem je čelu gospodin Petar Đokić, koji je ujedno i ministar rudarstva Republike Srpske i koji je na čelu tog ministarstva u protekle dvije godine peglao dokumentaciju za otvaranje dva rudnika koji su nikli kao pečurke u našem gradu. Vas nijednom nisam čuo da ste se u ove dvije godine oglasili protiv toga i da ste stali na stranu svog naroda, a stali ste na stranu svog partijskog šefa. Smatram da svi izabrani funkcioneri na najvažnijm funkcijama u našem gradu moraju da pokažu odlučnost i hrabrost i da uvijek stanu na stranu svog naroda, a ne na stranu ličnih interesa i krupnog kapitala. Vi ste takođe bili predsjednik Skupštne grada u prethodnom sazivu i mogu slobodno reći da je u tom mandatu Skupštna grada ponižena na najveći mogući način kada je, prije svega, stala protiv tog takozvanog istraživanja na području Bukove kose, a nakon toga samo dva mjeseca kasnije dala saglasnost za to istraživanje. Ostali ste dužni građanima Prijedora da kažete pod čijim se uticajem promijenilo mišljenje svih odbornika Skupštine grada i, po mom mišljenju, morali ste tada iz moralnih razloga da podnesete ostavku. Ja zaista ne sumnjam da ćete vi danas biti izabrani, imate svu potrebnu većinu i smatram da to uopšte nije upitno. Ja vam želim puno sreće u budućem radu i želim da se zaista ovo više nikada ne ponovi.“

Zanimljivo je ko je sve i kako ustao da brani izbor Igora Kneginjića za predsjednika Skupštine, kao jednu od četiri funkcionerske dužnosti lokalne samouprave, iako je stranka koju predvodi šesta po broju glasova, a peta unutar koalicionog bloka. Lošiji po rezultatu u tom bloku su samo drugi socijalisti, oni koje predvodi Duško Miletić, te oni nisu ni bili zainteresovani za ovu poziciju. Ostali koji jesu, ili su se pravdali pred sobom, pred svojim članstvom i pred drugima da je način na koji je Kneginjić radio u prošlom mandatu dovoljan razlog da on tu i ostane, ili su ćutali.

Tako su Dalibor Grabež, Goran Velaula i Nenad Mejakić, iz triju od četiri stranke jače od Kneginjićeve, rekli da Kneginjić uspješno, korektno i profesionalno vodi lokalni parlament, da je dobio podršku i prošli put, da nema zamjerki na njegov rad i da zato treba i da nastavi. Nisu objasnili, niti ih je ko od kolega pitao, da li to znači da unaprijed znaju da niko drugi, a ko se, za razliku od Kneginjića, uklapa u koalicioni sporazum, nije u stanju voditi skupštinu. Pridružio im se i Jusuf Arifagić, tada još uvijek odbornik Platforme za progres /već prije naredne, druge po redu sjednice, promijeniće stranku/ da, kako je rekao, „ova podrška ne bi bila na neki način jednonacionalna“.

„Ja ću, u ime svoje političke opcije, u svoje lično ime, kao i značajnog dijela bošnjačkog naroda koji je, na neki način, dao glas meni na ovim izborima, dati potpuno otvorenu podršku gospodinu Igoru Kneginjiću i reći da sam imao značajan dio konsultacija, pogotovo sa ljudima koji se uspješno bave privredom, i mogu reći da ta podrška na terenu, kada je u pitanju značajan dio bošnjačkog naroda, gospodinu Kneginjiću za funkciju za koju je kandidovan, zaista stoji na terenu“, dodao je Arifagić.

Odbornici preostale, četvrte stranke, kojoj bi po izbornom rezultatu mjesto prvog čovjeka gradskog parlamenta pripalo prije nego socijalistima, odlučili su ne samo da ćute o ovoj tački dnevnog reda nego i da glasaju za Kneginjića, te je on na kraju dobio 26 glasova „za“, dva „protiv“, a on je, kako sam kaže, prilikom glasanja bio uzdržan.

Od četiri vodeće funkcije lokalne vlasti /gradonačelnik, zamjenik gradonačelnika, predsjednik i potpredsjednik Skupštine/, samo Zijad Čanić nema radno mjesto /zamrznuto/ u Šumskom gazdinstvu Prijedor. Od devet političkih partija u Skupštini grada Prijedora, dvije su većinski bošnjačke, jedna je opoziciona. Od šest većinski srpskih stranaka, koje čine vlast, na čelu četiriju su ljudi iz Šumskog gazdinstva Prijedor. Od tih šest stranka, lideri pet bili su uz Sašu Bursaća kada je nakon opštih izbora 2018. godine od Milorada Dodika zatražio i dobio amin da krene u politički obračun sa DNS-om u Prijedoru. Oliveru Brdar Mirković tako uljezom u ovoj šestorki ne čini samo to što je žena. Ali bi zato pošteno bilo prilikom pravljenja koalicionih sporazuma reći da postoje, i koji su, izuzeci od dogovorenih kriterijuma. Jer, kako akteri pregovora kažu, ko bi na svijetu odbio mjesto predsjednika Skupštine?

Ponovljena je na ovoj sjednici i kriva argumentacija, koja se pojavljivala i prije, a vidjećemo i poslije, i koja prijeti da postane i praksa i prihvatljiva, a koja nikako nije poželjna, a kamoli dovoljna za vođenje kadrovske politike. „Mogu da kažem da je Igor Kneginjić čovjek koga znam iz srednjoškolskih dana, studentskih dana, bili smo radne kolege i to mu svakako nije preporuka za vođenje Skupštine“, rekao je Dalibor Grabež i dobro je da se ogradio i naglasio da lično poznanstvo nije preporuka.

„Poznajem gospodina Kneginjića duži niz godina“, rekao je, između ostalog, Nenad Mejakić, a nije dodao da to Kneginjića ni na koji način ne kvalifikuje za predloženu poziciju. Ovdje samo neka ostane zabilježeno kao crtica, a na narednim sjednicama vidjećemo, nažalost, da se ovakva vrsta argumentacije polako uvlači kao pravilo. Sljedeći korak bio bi da se počne javno govoriti i ko je na kojem mjestu zahvaljujući rodbinskim, prijateljskim i kumovskim vezama.

Druga diskusija Predraga Kukolja toga dana odnosila se na imenovanje vršilaca dužnosti načelnika osam od devet odjeljenja Gradske uprave i takođe je bila logična:

„Pa, ja zaista izgleda živim u nekom svijetu čuda i svijetu bajki. Zaista meni nije jasno da mi danas biramo osam v.d. načelnika koji su jako bitne funkcije, a znamo samo o njima imena. Ne znam kako očekujete da ja glasam za bilo koga, a znam samo… Šta ja znam ko je Jasminka, Rade i Žarko? Meni zaista to apsolutno ništa ne znači. Ne znam koliko oni mogu da vrše funkciju v.d. načelnika. Znamo da je kod nas u državi skoro sve v.d, tako da zaista smatram da kao odbornik sam morao dobiti napismeno barem biografiju ovih ljudi, pa da glasam o njima.“

Čak i da je Kukolj jedini novi odbornik u novom sazivu, a nije, prosječan predsjednik Skupštine, a pogotovo onako nahvaljen, dao bi pauzu da se pribavi, dsitribuiše i pročita nedostajući materijal, što ne bi iziskivalo više vremena od ostalih pauza toga dana koje su, zbog prirode tačaka, prilikom konstituisanja češće nego na drugim sjednicama. Umjesto toga, Kneginjić je ovog, ali i sve druge nove odbornike, uskratio za informacije. To takođe oslikava rizičan trend – glasam kako je dogovoreno, kako mi se kaže, ne postavljam pitanja, kako većina, tako i ja. Kao onaj jedan, upitne stručnosti /da se blago izrazim/, što je došao na čelo važne finansijske institucije, pa rekao kako posao uopšte nije težak, samo potpisuješ. Odbornicima je, tako gledajući, posao još manje težak – lična odgovornost ostaje u sjeni kolektivne, ali to ne znači da je nema.

„Znači, to su sve načelnici koji su već obavljali svoju dužnost, od godinu i po do četiri godine. Što se tiče biografija, dostavićemo vam biografije odnosno postoje tu, u arhivi, kod nas, tako da možemo u toku dana da dostavimo, ali u suštini ne možemo prekidati rad sjednice“, odgovorio je Kneginjić odborniku Kukolju računajući na to da tačke prolaze s Kukoljem ili bez njega. A to nije jednak odnos prema svim odbornicima, bez obzira na to i što bi ishod bio isti da jeste dao pauzu. Tad bi se mogao nazvati profesionalcem, a ovako ne može se izbjeći utisak da pogoduje većini i, štaviše, vraća dug onima koji su ga tu doveli preko reda.

Nakon svečane zakletve gradonačelnika, Slobodan Javor za govornicom je proveo 18 minuta. Tačka dnevnog reda glasila je programsko obraćanje, a predsjednik Skupštine greškom ju je nazvao prigodnim govorom. Pokazalo se da nije pogriješio jer je u obraćanju bilo svega, samo nije bilo programa. I odbornici i javnost ostali su uskraćeni za informacije o tome šta to reizabrani gradonačelnik planira raditi u tek započetom mandatu. Novinari nisu imali od čega vijest napraviti. A 18 minuta je vrijeme golemo. Četvrtina te prve sjednice. Na narednim dvijema sjednicama pokazaće se da je ovo bilo samo zagrijavanje. Za nepotrebno, besmisleno, suvišno nadgornjavanje s ta dva odbornika opozicije. A riječi koje je, između ostalih, tada izgovorio, dobro bi bilo da se najprije sam drži:

„Nikako suprotno mišljenje ne znači da je neko protiv nekoga. To je broj jedan, to treba svi da shvatimo. Apsolutno, kada neko iznese svoje mišljenje o nečemu, ne treba niko da se uvrijedi. Neka druga strana, imamo poziciju, imamo opoziciju.“

„Znači, jako je važno da budemo korektni, jako je važno da budemo objektivni kad nešto ne valja. Treba priznati da nešto ne valja. Ne treba biti po svaku cijenu inatan pa tjerati mak na konac, što se kaže, da je uvijek kriv neko drugi.“

„Opozicija je uvijek prihvatljiva i treba da bude korektivni faktor. I svako treba da iznese svoje mišljenje. Demokratsko smo društvo, imamo pravo na to i treba to svako da zna, da poštuje, da se uvažava.“

„Slobodno, kritikujte, kritikujte prvo mene. I ja volim da kritikujem, to sam rekao više puta, i ovdje ću da naglasim, argumentovano. Ako nešto ne valja, nije sporno reći da nešto ne valja. Znači, ali je sporno, ako neko ukazuje da nešto ne valja, a nema razloga zašto nešto ne valja, ili nema načina ili prijedloga kako nešto poboljšati, šta uraditi, kako neko vidi neko gledište, nebitno, projekat, nebitno o čemu se radi, bitno je da neko je protiv nečega. Mora biti neki razlog zašto nešto ne valja.“

„Imate uvijek neke tenzije, imate uvijek neke političare koji skreću pažnju na sebe samo da bi skrenuli pažnju na sebe, a ništa konkretno ne ponude. I zapravo to je ono što građane iritira, nervira. Naravno, treba biti realan i reći ako neko kaže da je nešto crno, neko kaže da je sivo, to ne znači da te dvije osobe trebaju biti jedna protiv druge, nego, jednostavno, to je mišljenje. I zapravo niko ne treba nikome da zamjeri što iznosi svoje mišljenje o nečemu. Svako treba da ima mišljenje, to je broj jedan. Svako treba da ima stav, to je broj jedan.“

Tekst i foto ilustracija – Katarina Panić – www.prijedordanas.com

/nastaviće se/