Naselja Bišćani, Hambarine, Rizvanovići, Zecovi, Čarakovo… u kojima su pretežno bošnjačke kuće, izgledaju impresivno. Tokom rata gotovo sve kuće su zapaljene i srušene, ali su ponovo sagrađene, neke veće i ljepše. Ona ne tako lijepa strana te priče je da u njima gotovo niko ne živi. Vlasnici u Prijedor dolaze uglavnom dva puta godišnje.
Prije rata u ovim naseljima je bilo pet osnovnih škola. Danas je situacija mnogo drugačija. Tri naselja imaju samo osmero djece u prvom razredu, dok naredne godine u Hambarinama, Čarakovu i Zecovima uopće neće biti prvačića. U nekim drugim naseljima će biti polaznika u školu ove godine, ali već naredne najvjerovatnije neće.
“Kada dođete do tog momenta da više nema djece koja polaze u prvi razred, onda je to početak kraja. Djeca koja sada polaze u školu, kada je završe također će otići, idu trbuhom za kruhom i ovdje ne ostaje niko, samo puste kuće”, govori za Klix.ba Mirsad Duratović, povratnik u selo Bišćani kod Prijedora.
Duratović, inače predsjednik Udruženja logoraša “Prijedor 92”, od 2002. godine živi u svojoj kući. Već godinama radi na povratku u Prijedor.
Svi odlaze u potrazi za boljim životom
“Ako vam kažem da smo za ovih 12 godina koliko živim u Bišćanima imali samo pet ili šest svadbi, sve vam je jasno. Govorim o momcima koji su se oženili o ostali živjeti tu. Inače, svi ostali, i momci i djevojke, traže nekoga ko živi negdje vani i odlaze. Ne znam ni šta bih im rekao. Kakvu perspektivu vide ovdje? Nikakvu! U ovakvim uvjetima ne vidim budućnost ni svoje djece ovdje. To je bolna istina. Djeca i kada upisuju srednju školu, biraju zanimanja koja su tražena na zapadu”, kaže Duratović.
Prijedorčani povratnici nam kažu da je postojala nada da će se bar vratiti stariji kada im bude vrijeme za penziju, ali da i ta nada blijedi. Nadali su se da će u povratničkim naseljima uvijek biti života, da kuće neće ostati potpuno prazne, ali i stariji se sve rijeđe vraćaju.
Iz gotovo svake kuće u ovim naseljima neko je ubijen u ratu. U nekim slučajevima i po više članova porodice. Oni koji su preživjeli snašli su se u evropskim zemljama i zasnovali novi život. Tamo su im djeca, unučad…. Prijedor je za njih sada mjesto gdje su rođeni, gdje su sretno živjeli do rata i gdje je veliki broj njih svjedočio stradanjima svojih najmilijih i komšija.
U zaseoku Mrkalji živi samo jedna porodica te jedna starija žena. Ostale kuće su gotovo sve obnovljene, ali puste. Lijepo uređena dvorišta, nove fasade i spuštene roletne su jedino na šta ćete naići u toj ulici.
Emina Mrkalj-Nasić i njena porodica jedini su stalni stanovnici u toj ulici. Komšije dođu samo za praznike.
“Sve ove kuće su bile prušene do temelja. U ratu su mi ubijeni otac, brat i suprug. Majka mi je nedavno umrla, a jedan brat je u Francuskoj, sestra u Engleskoj. Imam rodbine u Njemačkoj. Ne vjerujem da će se oni ikada vratiti ovdje. Oni grade kuće, ali povratka nema”, kaže nam Emina dok razgovaramo u dvorištu njene kuće.
U šali, ali s okusom gorčine, nam dodaje da utomobil možemo slobodno parkirati na sredini ceste, jer tim putem niko ne prolazi.
Povratnici su punili budžet Prijedora i RS-a
“Zašto bi se oni i vratili kada ovdje ne bi imali od čega živjeti? Nema se gdje zaraditi”, dodaje naša sagovornica.
U susjednim ulicama je ista situacija. Tek ispred rijetkih kuća se vide ljudi u dvorištima.
“Evo tu ispod nas u ovom naselju žive dvije žene. Same su tu. Ubijeni su im muški članovi porodice, vratile su se i žive kako žive. Ovdje je radila pekara, pa sam tu bila zaposlena. Sada nema ni toga. Mlin za žito ne radi više. Vlasnik je osigurao sve papire za rad, ali ne daju mu da priključi struju”, kaže Mrkalj-Nasić.
Prema CIPS-ovoj bazi podataka u Prijedoru je nešto više od 26.000 povratnika koji imaju lične dokumente izvađene u tom gradu. Međutim, objašnjava nam Duratović, u Prijedoru živi maksimalno njih 10.000. Ostali su uglavnom u inozemstvu.
Lokalne vlastu u Prijedoru, ali i u bh. entitetu RS, veoma često i javno negiraju zločine koji su se dogodili nad Bošnjacima i Hrvatima u tom gradu. Poznato je da u Prijedoru nema spomen-obilježja ubijenim Prijedorčanima i da svako obilježavanje stradanja nesrpskog stanovništva nailazi na zabrane i negodovanje. Međutim, iste te vlasti nisu negodovale kada su Prijedorčani obnavljali svoje kuće i tako kupovinom građevinskog materijala, plaćanjem dozvola i drugih dažbina, punili budžet Grada Prijedora i RS-a. A potrošili su milione KM upravo kod lokalnih firmi.
“Ovo su inat kuće. U Sarajevu ima jedna Inat kuća, ovdje ih je nekoliko stotina. Ovim ljudima je sve porušeno, ubijeni su im članovi porodica, ali ne dozvoljavaju da od njihovih ognjišta ostane samo zgarište”, zaključuje Duratović.
Klix.ba