Stevo Vrač, bačvar koji živi u Gornjim Garevcima kod Prijedora, čitav svoj radni vijek bavi se ovim zanatom, a njegove rukotvorine, kako kaže, danas se mogu naći u gotovo svim zemljama svijeta.
– Na prostoru bivše Jugoslavije osim mene je ovaj zanat izučio samo jedan majstor, koji trenutno radi u Daruvaru. Moram biti iskren, ostarilo se i pomalo gubim snagu za ovaj posao, ali ljubav još ne jenjava – počinje svoju priču Stevo.
Bačvarski zanat počeo je da uči 1964. godine, kod jednog Mađara u Daruvaru, gdje je epicentar hrasta lužnjaka koji je najbolji za proizvodnju. Na kraju trogodišnje obuke počeo je raditi za bačvariju Javor, ali se nakon kratkog vremena odlučio da kod kuće otvori radnju.
– Uvijek sam želio da radim male bačvice jer su se u firmi radile malo veće od 50 do 30.000 litara. Počeo sam da pravim bačvice od pet do 30 litara, a sarađivao sam sa mnogim firmama na području bivše Jugoslavije – prisjeća se Stevo.
U poslu mu pomaže supruga Ilinka, koja sa njim živi već petnaest godina.
– Ona mi je treća supruga, ali je ne bih mijenjao ni za jednu bivšu, jer mi pomaže u radu. Ilinka bačvu zna da savije kako bi je “opkolio” željeznim obručem, za nekoliko sekundi. Nije joj ravan nijedan majstor.
Svaka bačva se savija na vatri koja ne smije biti slaba, jer duge bačve pucaju kad se savijaju – otkrio je Stevo Vrač.
Najviše mu smeta kada vidi da neko bačve pravi od daske.
– Daske se ne mogu nikako koristiti za dužice, to su dva različita pojma. Baš zbog toga kubni metar dužica košta 3.900 maraka. Za kvalitet bačve važni su i obručevi, koji ne smiju biti predebeli, dok je širina precizno propisana u odnosu na dio bačve na kojem se obruč nalazi. Prava bačva trebalo bi da potraje i više od stotinu godina. Često znam u šali reći: “Nisam majstor da osvajam cure, al sam majstor da napravim bure” – objašnjava Prijedorčanin.
Osim bačvi, Stevo pravi i pljoske, tradicionalne drvene flaše, različitih veličina, od onih u koje može stati pola litre do velikih, zapremine 32 litre. Njegovu kuću u Gornjim Garevcima lako je prepoznati, zbog brojnih ukrasa i skulptura u dvorištu. Pored kuće parkiran je “vartburg” kojeg je Stevo “doradio”.
– Stavio sam mu drvene dijelove, a umjesto sjedišta postavio drvene klupe. Napravio sam tri ovakva automo-bila, kako bih dokazao da se stari automobili nakon malih popravki mogu voziti još deset do 15 godina – iskren je Vrač.
Od Tita do Nasera
Upravo po pljoskama i malim bačvama Stevo se proslavio još u bivšoj Jugoslaviji.
– Pošto sam sarađivao sa Narodnom radinosti Beograd, saradnici Josipa Broza Tita primijetili su moje radove, pa su ih često naručivali za predsjednika. Osim kod Tita moje pljoske završile su i kod Gamala Abdela Nasera, nekadašnjeg predsjednika Egipta i mnogih drugih državnika – s ponosom se prisjeća Stevo.
Narodne novine