Sa samo 11 godina, Miloš Romčević je na daskama koje život znače već upisao tri uloge u premijerama Pozorišta Prijedor – pjevao je na italijanskom jeziku, glumio Hasu i Hansa, te rastavljao i sastavljao pravi “kalašnjikov” za 60 sekundi.
Zapravo, sve je počelo 2013. kada je Miloš imao tek devet godina, a beogradskom režiseru Filipu Grinvaldu za predstavu “Ničiji sin” bio je potreban dječak za ulogu Josipa.
-Bilo mu je potrebno dijete uzrasta od osam do 10 godina, koje je sposobno i muzički i obrazovano da nešto otpjeva na italijanskom jeziku. Nakon Grinvaldovog zahtjeva, odgovorni ljudi iz prijedorskog pozorišta kontaktirali su lokalnu Muzičku školu “Savo Balaban”, a ovi su izabrali Miloša, rekavši da bi on to najbolje mogao da izvede. Prošao je probu i tako je krenulo – kaže za Press Dragan Romčević, Milošev otac.
Za to vrijeme, najmlađi prijedorski glumac prisjeća se da je u pripremi “Ničijeg sina” – crne komedije Mate Matišića, koja se bavi poslijeratnim traumama i činjenicom da sinovi prvi umiru i idu u ratove, a stariji obično dižu ruku u parlamentu – istinski uživao, iako prije toga nikada nije ni pomišljao da će glumiti u ozbiljnim predstavama.
Dva lika u istom komadu
-Nastupao sam samo u školskoj dramskoj sekciji. Međutim, kada sam upoznao ostalu glumačku ekipu, Radenka Bilbiju, Natašu Ivančević, Sinišu Vučičevića, Mirelu Predojević, Želimira Rivića, Deana Batoza, Borisa Tomića i Željka Kasapa, sve mi se svidjelo, pa nije bilo teško dolaziti i na dvije probe dnevno i usklađivati nastavu u dvije škole, treninge, slobodno vrijeme – pamti Romčević.
Njegova druga premijera u prošloj godini bile su “Feničanke – materijali”, autora i režisera Darka Cvijetića.
-Igrao sam Krisipa u jednoj kamernoj predstavi, gdje su i glumci i publika zajedno na sceni. Za potrebe tog komada morao sam naučiti rastavljanje i sastavljanje puške AK-47, odnosno “kalašnjikova”. To sam obavljao polako ili prema režiranom vremenskom ritmu, pri čemu me je pratio snimljeni tekst. To znači da ništa nisam morao pričati, a pored rada s puškom povremeno sam podizao čaure i ubacivao ih u teglu – navodi Miloš.
Na trećoj premijeri, tragikomediji “Rabulizam”, ove godine je istovremeno tumačio likove Hase i Hansa.
-To je predstava rađena prema tekstu Muhidina Šarića, a u režiji Ratka Orozovića. Hase je bio unuk jednog prvoborca, a Hans unuk kapitaliste koji je otišao u Njemačku i tamo počeo da se drogira, oženio se Njemicom i poslije došao ovamo – prepričava glumački poletarac, koji je sa ostalim članovima ansambla i ovim predstavama gostovao u Banjaluci, Sarajevu i Zenici.
On još ističe da mu nije teško da glumi u predstavama za odrasle i da bi rado prihvatio rolu u nekom pozorišnom komadu za djecu.
Kroz život uz šalu
-Nekako, pozorište mi se dopalo, a pogotovo kada su ostali glumci često mijenjali termine proba da ja ne bih zakasnio u školu. To govori da su me prihvatili. U Pozorištu Prijedor svi su kao porodica, koja se mnogo šali na probama. Od njih sam naučio da u predstavama, kao i u životu, ne treba srljati, već ići polako i staloženo ili kroz život koračati sa šalom. Jedino mi se nije sviđalo kada bi ostala ekipa nakon završetka probe u 10 časova uveče otišla u kafanu, a ja sam morao kući – kaže naš mladi sagovornik.
Miloš dodaje da je najviše naučio od Radenka Bilbije, istaknutog prijedorskog glumca, koji je preminuo polovinom godine.
-Čudno je da je umro od raka pluća, a jedini od svih njih nije pušio. A što se tiče srpskih glumaca, sviđa mi se kako to rade Dragan Nikolić i Bata Živojinović – kaže on.
Naš sagovornik napominje da kod njegovih drugova iz škole pozorište uopšte nije popularno.
Oni znaju da sam glumio, ali nisu zainteresovani za pozorište. Tamo su posljednji put bili sa školom, a prije toga možda jednom ili nijednom, iako bi trebalo da idu više. Oni ne shvataju to kao nešto dobro. Za njih je interesantno samo ako si dobar u fudbalu. Umjetnost ih ne dotiče, niti ih interesuje – otkriva ovaj odlični đak šestog razreda Osnovne škole “Dositej Obradović” i trećeg razreda Muzičke škole “Savo Balaban”, smjer klavir.
Ne plaši se scene i publike!
Miloš Romčević poslije osnovne škole namjerava da upiše gimnaziju, prlrodno-matematički smjer, dok za dalje ne zna.
-Nekada razmišljam o prirodno-matematičkom fakultetu, nekada o mikrobiologiji, pa akademiji dramskih umjetnosti… Uglavnom, ne bojim se scene, publike i pozorišnog ambijenta, jer me tamo niko neće pojesti. A treme je bilo. Jeste da je drugi možda nisu primijetili, ali u “Ničijem sinu” trema me nije napuštala sve do treće predstave – iskren je mladi glumac amater.
Press RS
Foto – Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com