Svjedok Državnog tužilaštva ispričao je da je od komšija saznao da je njegov otac ubijen u ljeto 1992. godine s grupom drugih mještana sela Zecovi, nedaleko od Prijedora.
Rasim Čaušević, koji je 1992. imao 16 godina, prisjetio se kako su tog juna srpske snage u selu Zecovi zapalile kuću u kojoj je živio s porodicom, te da mu je otac dobio otkaz na poslu.
Prema njegovom kazivanju, do 23. jula 1992. muškarci iz sela su se noću krili po šumama, a on je danju boravio s porodicom kod djeda ili strica.
“Tog 23. jula smo bili kod strica, a otac je samo otišao do stoke. Odjednom smo vidjeli vojnike kako dolaze kući, a stric im je rekao da ne pucaju. Istjerali su mene i strica vani, a kada sam im rekao koliko imam godina, vratili su me kući.
Nakon toga sam kroz prozor kuće vidio da oca i još osam mještana vodi jedan vojnik, koji se prezivao Zorić i imao je ben na licu. Odveli su ih prema džamiji, i to je zadnji put da sam ga vidio”, izjavio je svjedok Čaušević.
Čaušević je dodao da mu je kasnije zaštićeni svjedok Z-8 kazao da je tog dana bio u grupi s njegovim ocem, kod ribnjaka u selu, ali da im je prišao Radovan Grbić, koji mu je rekao da ide prema mesnici u Zecovima.
“Rekao je da ga je tako Radovan spasio. Kada je prešao dvadesetak metara, čuo je rafale i vidio je da su svi ostali popadali. To je bilo to… On se valjda sakrio u rijeku i kasnije tim putem se vraćao i vidio je tijela”, kazao je Čaušević.
Nakon nekoliko dana, svjedok je, kako je ispričao, s porodicom otišao u Čarakovo, a zatim u Trnopolje, odakle je napustio općinu Prijedor. Vratio se u Zecove 1999. godine, kada je sreo Radovana Grbića.
“Poslije rata mi je prvi došao. On je ubijen prije dvije godine i bio je na lošem glasu… Međutim, meni je došao na kafu i onda smo se viđali. Rekao mi je da je bio u Tužilaštvu u Bihaću i da je išao svjedočiti protiv čovjeka koji mi je ubio oca, da se zove valjda Duško Zorić. Rekao je da će protiv njega svjedočiti i njegov brat Željko Grbić i Božo, odnosno Boško Grujičić”, izjavio je on.
Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je upitan da li je optuženi Ilija Zorić osoba koju je vidio s prozora kako vodi njegovog oca i druge mještane. Čaušević je odgovorio da optuženi nema ben na licu i da ga uopće ne prepoznaje.
Duško i Ilija Zorić optuženi su za ubistva i druge zločine počinjene u selu Zecovi skupa s Dušanom Milunićem, Radomirom Stojnićem, Radovanom Četićem, Zoranom Stojnićem, Željkom Grbićem, Zoranom Milunićem, Boškom Grujičićem, Ljubišom Četićem, Radetom i Urošom Grujčićem, Zdravkom Antonićem i Rajkom Gnjatovićem.
Prema optužnici, Milunić je bio komandir Rasavačke čete 6. bataljona 43. brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Radomir Stojnić komandir Rezervne stanice milicije Rasavci, a Radovan Četić predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) i Kriznog štaba za selo Rasavci. Ostali su bili pripadnici Rasavačke čete, milicije te drugih formacija.
Na ovom ročištu je svjedočila i Fikreta Hopovac, koja je kazala da je u ljeto 1992. u njenu kuću u selu Zecovi doša vojska te odvela njenog supruga Hameda i 16-godišnjeg sina Amira.
“Nakon tri dana u podrumu, odlučili smo otići do mojih roditelja, da vidimo jesu li živi. Uz put sam vidjela tijela komšija, prvo Sulje i Ismeta, a gore kod prodavnice pet mrtvih tijela”, prisjetila se svjedokinja Hopovac.
Nakon nekoliko dana, kako je rekla, njen sin je pušten iz logora Trnopolje. Od sina je saznala da joj je suprug bio zatvoren u Keratermu, gdje je ubijen.
Suđenje se nastavlja 18. decembra.
BIRN