Kozaračka kula je 279 godina simbol Kozarca i jedna je od mnogih ugroženih nacionalnih spomenika kulture u Bosni i Hercegovini, a kako stvari stoje mali su izgledi da će se uskoro krenuti u njenu rekonstrukciju i zaštititi je od dalje devastacije.
Za nepuna tri vijeka njenog postojanja na njoj su tragovi turbulentnih vremena, društvenih previranja, vremenskih nepogoda i naravnoljudske nebrige.
Njena unutrašnjost je u potpunosti urušena, a i vanjski izgled je samo tek za nijansu bolji, ali nikako ohrabrujući, tako da je teško zamisliti da je imala četiri sprata i da je u njoj nekada bila smještena kapetanija sa oko 230 vojnika.
Prema sačuvanim dokumentima kula je imala gornji sprat zajedno sa šatorastim krovom (čatama), međutim 1935. godine njen tadašnji vlasnik Huso Ključanin “skinuo” je ovaj sprat i ostale dijelove prilagodio za stambene prostorije, a početkom Drugog svjetskog rata “skinuo” je i krovnu konstrukciju, pa je zub vremena uništio sve osim vanjskih zidova.
Devastacija započela nakon Drugog svjetskog rata
Jedina do sada akcija na njenoj zaštiti preduzeta je krajem 50-ih godina prošlog vijeka, kada je stavljena pod krov, ali je i njega zbog starostiodavno trebalo zamijeniti.
“Zavodu za urbanizam RS-a i lokalnoj upravi u Prijedoru uputili smo 1998. godine zahtjev da se kao prioritetno obnove objekti zgrade stare škole, Kozaračke kula i Dom kulture Kozarac, međutim godinu dana od upućivanja zahtjeva od Zavoda smo dobili odobrenje da se samo obnovi školska zgrada“, izjavila je za Anadolu Agency predsjednica NVO “Srcem do mira“ Emsuda Mujadžić.
Dodala je da je zahvaljujući donatorskim sredstvima Vlade Finske ona obnovljena 2003. godine i to na stotu godišnjicu od izgradnje škole.
“Bila je među prvim osnovnim školama u Bosni i Hercegovini u kojoj su se obrazovala djeca oba pola. Ona je podignuta na temelju nekadašnje škole koja je osnovana u Kozaracu kada je Kozarac za vrijeme Osmanske vlasti bio vojni, sudski i administrativni centar ovog područja”, kazala je Mujadžić.
Navela je da je obnovljena školska zgrada pretvorena u Mirovni centar “Kuća mira“, u kojem se svake godine okupljaju aktivisti iz čitavog svijeta i u kojem se održavaju mirovne konferencije i radionice.
Prema njenim riječima devastacija Kozaračke kule započela je nakon Drugog svjetskog rata, kada je njen prostor decenijama koristilo preduzeće “Trgoprodaja“ kao skladište i naglasila da se on, koji je sada privatizovan, koristi u iste svrhe.
Ocijenila je da je u nešto boljoj poziciji prostor gdje je nekad bio restoran, koji je, također, privatizovan, jer opet služi u iste svrhe.
“Za pomoć smo se obraćali i turskoj fondaciji koja vodi brigu o zaštiti nacionalnih kulturno-istorijskih spomenika i koja je već obezbjeđivala donatorska sredstva za zaštitu nekih spomenika iz Osmanskog perioda na području Bosne i Hercegovine i od njenih predstavnika smo dobili obećanje da će nam pomoći, ali da joj trebamo dostaviti kompletnu dokumentaciju i idejno rješenje za obnovu, za čije prikupljanje i izradu treba i određeno vrijeme,“ istakla je Mujadžić.
Mujadžić je kazala da je teško odrediti koliko bi trebalo izdvojiti sredstava za obnovu Kule, dok se ne utvrdi u kakvom su stanju njen temelj i vanjski zidovi, ali je mišljenja da će vjerovatno biti potrebno nekoliko miliona maraka.
Nije obnovljena ni u ratu uništena asker-džamija
Njen sugrađanin Sead Čirkin u telefonskom razgovoru je rekao da od obnove Kozaračke kule nema ništa dok Kozarac ponovo ne postane opština i naveo da se u tom pravcu vode aktivnosti.
Prozvao je lokalnu upravu u Prijedoru da je svojim rješenjima, donesenim prije 20 godina, omogućila pojedincima da uzurpiraju njenu imovinu.
Kozarac je 1687. godine postao vojni, sudsko-administrativni centar tog područja, a kula je kao i gradski kameni bedemi debljine jedan metar, visine pet metara i dužine 200 metara, izgrađeni tokom obnove grada nakon oslobođenja od austrijske vojske koji je kratko vrijeme pod njenom okupacijom.
Iz istorijskih dokumenata se saznaje da je grad bio obezbijeđen sa 12 topova, kao i to da je 230 vojnika sa svojim zapovjednicima bilo podijeljeno u sedam vodova, te da je kapetanija imala godišnju platu od 3.871 groša i 70 para.
U Kozarcu još nije obnovljena, u proteklom ratu devastirana, džamija koja je narodu ostala upamćena kao asker-džamija, jer su u nju vojnici odlazili na molitve.
U sačuvanim dokumentima ostalo je zapisano da je u različitim periodima pet Kozarčana zapovjedalo kapetanijom.
Njihovi mezari se nalaze u jednom od gradskih mezarja sa podignutim nišanima.
Bedemi oko tadašnjeg grada porušeni su 1835. godine, a vojna posada napustila je Kozarac 1839.godine.
Agencija Anadolija – Radiosarajevo.ba