Već pet godina rukometašica iz Prijedora Slađana Topić sa velikim uspjehom igra u Francuskoj, gdje brani boje drugoligaša „Sel Sur Bel“ i istoimenog mjesta sa samo 3.700 stanovnika, smještenog između Nanta i Bordoa.
Brzo su njeni kvaliteti na „crti“ došli do izražaja, poslije sezonu i po provedenih u pomenutom klubu postala je kapiten ekipe, a u prethodne dvije godine, po izboru trenera, nalazila se u najboljoj postavi prvenstva na poziciji „pivota“.
-Imale smo prošlu sezonu gotovo bez greške, jer smo doživjele samo jedan poraz, od Nanta. Ove nam je malo teže, iako imamo treću najbolju odbranu u ligi. Dosta je povrijeđenih igračica, a došlo je i sedam novih. Još se „sklapaju kockice“ prve postave, a prvenstvo je neizvjesno, jer su sve utakmice izjednačene i do kraja uzbudljive. Atmosfera je odlična, skoro porodična. Kao ilustraciju navešću primjer, da kada igramo kući svaka igračica spremi neko jelo, pa sve zajedno jedemo poslije treninga u dvorani. Od kada sam došla, klub je u stalnom napretku – priča Topićeva.
Karijeru je 32-godišnja djevojka, koja plijeni pažnju igrama i ponašanjem i omiljena je u svojoj sadašnjoj sredini od kada je došla, započela u „Miri“ u gradu na Sani.
-Iako je moj otac radio u fabrici keksa „Mira“, koja je i tada bila sponzor, insistirao da se bavim rukometom, nisam željela. Ipak, iako sam tek u 14. godini počela da treniram, ostala sam u ovom sportu i vjerna sam mu do današnjih dana. Osim što mi je ljubav, ujedno mi je i posao, rekla bih da živim svoj san. Odmah sam igrala u prvom timu Prijedorčanki koje su se takmičile u Prvoj ligi Republike Srpske – nastavlja sjajna rukometašica.
Slijedio je odlazak na studije žurnalistike u Banj Luku, gdje je nastupala je za tamošnje klubove „Mladost“, „Vrbas“ i „Borac“.
-Igranje u ova tri, takođe prvoligaša, bilo je novo iskustvo za mene. Mnogo sam trenirala da nadomijestim svoje tehničke nedostatke, ali sam bila željna i novih znanja. Dok sam studirala igrala sam i za klubove, koji su bili udaljeni od Banja Luke, cazinsku „Krajinu“ i bugojansku „Iskru“. Ritam kojim sam živjela bio je iscrpljujući, ali nikad nisam odustajala, jer sam po prirodi bila, a i ostala tvrdoglava. Čak sam se bavila i atletikom, bacala sam kuglu – priča Slađana.
Igrala je potom za nišku „Naisu“ u Srbiji, kao i „Marinu Park“ (Santander), „Handbol Amposta“ i „Rokasu Ramudas“ na Kanarskim ostrvima u Španiji.
Iako je u Francuskoj stekla zvanje regionalnog trenera trećeg nivoa, još uvijek ne razmišlja o povlačenju sa rukometnog terena. Ima i motiv više.
-Ove godine klub je dobio status VAP, uslov koji treba da ispuni da bi se nadmetao u Prvoj ligi. U fazi je konstrukcije, ali je i ovo sama potvrda da je ozbiljan i organizovan, da ima zbog dobrog rada zdravu osnovu. Mogao bi dogodine da se nađe u elitnoj konkurenciji, a za Upravu i nas rukometašice bila bi to nadoknada za sve ove godine, koje smo posvetile afirmaciji kluba na najljepši način. Posljednji put sam igrala Prvu ligu u Španiji 2010.godine, a iako je i među drugoligašima profesionalni nivo, san mi je svakako igrati u najvišem rangu – zaključila je Topićeva.
Tekst – Nenad Đerić/Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com
Foto – Slađana Topić
