Sanja Bjelajac iz Knežice, kod Prijedora, imala je u rukama učiteljsku diplomu, ali ne i posao, te je odlučila prije tri godine da ode u Minhen, u Njemačku, i radi kao njegovateljica u domu za stara i iznemogla lica. Od početne volonterske plate od 600 evra znatno je napredovala i uskoro završava trogodišnju višu školu za medicinsku sestru.
Kako je sve više onih koji iz BiH odlaze kao njegovatelji u Njemačku ili druge zemlje, Sanja je odlučila sa čitaocima “Nezavisnih” podijeliti svoju priču kako bi neki znali šta ih čeka.
“Kad sam tek otišla, volontirala sam u jednoj ustanovi za stara i iznemogla lica i imala platu 600 evra. Odmah sam upisala ‘Ausbildung’ školu i već na prvoj godini plata mi je povećana za 100 evra i tako svake sljedeće godine. U julu ove godine završavam treću godinu, a sada radim za 900 evra. Nakon završetka školovanja moja plata bi trebalo da bude oko 1.800 evra”, ispričala nam je ova njegovateljica, koja je trenutno na odmoru u BiH.
Kako ističe, da bi uopšte mogla da radi kao njegovateljica bilo joj potrebno znanje njemačkog jezika, te je morala položiti kurs nivo B2. Kaže da konkretno njoj nije bilo potrebno da ima sertifikat, već samo odgovarajuće poznavanje jezika.
“Bilo je zaista prenaporno, a meni je najviše muke zadavao njemački jezik iako sam znala neke osnove. U početku je sve teško, a kasnije se čovjek navikne, mjesec idem na posao, a mjesec u školu. Sada sam zaista prezadovoljna, ima mnogo praktične nastave koja je odlična. Vježbe su originalne, imamo svu potrebnu opremu i lutke, a vježbamo i vezanih očiju kako bismo osjetili kako se pacijent osjeća. Profesori dolaze na radno mjesto i ocjenjuju naš odnos sa pacijentima, a sam ispit traje po četiri-pet časova”, priča Sanja.
Ona najviše novca troši na stanarinu. Stan joj je bilo teško naći bez obzira što daje za kiriju 500 evra, mada u ustanovi u kojoj radi neki radnici dobiju stan za 200 evra.
“Kirija se plaća unaprijed nekoliko mjeseci, tako da sam pola godine morala raditi kako bih skupila za stan, a do tada sam živjela kod rodbine. Nije lako naći stan za iznajmljivanje”, navela je Sanja.
Planira nastaviti školovanje i usavršavanje u Njemačkoj kako bi napredovala u poslu, a o povratku u BiH ne razmišlja.
A kad je riječ o njegovateljima i tome koliko mnogi u tom poslu traže egzistenciju govori podatak da su od 2011. godine sertifikat za njegovatelja Socijalno-edukativnog centra (SEC) u Banjaluci dobile 164 osobe, dok je u Mostaru, Travniku, Sarajevu i Trebinju sertifikat ovog centra dobilo još 96 njegovatelja, a u toku su i kusevi koji još nisu završeni.
Zorica Vujanović, voditelj programa Socijalno-edukativnog centra iz Banjaluke, kaže da je zainteresovanost za posao njegovatelja velika, a nekima je to najlakši put da odu u inostranstvo.
“Javljaju nam se ljudi svih profila i oni sa srednjom školom, ali i sa fakultetskom diplomom. Dosta njih je ostalo u BiH i nastavilo da obavlja poslove njegovatelja, najčešće je to vaninstitucionalno, mada ima i onih koji su zaposleni u nekoj ustanovi. Veliki dio njih je ipak posao potražio na inostranom tržištu”, istakla je Vujanovićeva.
Nezavisne novine