Oči poklonika „najvažnije sporedne sporedne stvari na svijetu“ već su uprte ka 20. Mundijalu u Brazilu, ali je i posebna, gotovo nesvakidašnja, na prostorima Balkana, pa i mnogo šire, pasionarska ljubav Borisa Latinovića, 30-godišnjeg diplomiranog sportskog novinara, kojom je vezan za ovu smotru.
Naime, nadasve komunikativan mladić vedrog duha, na pragu titule doktora nauka sociologije sporta, jer priprema rad na temu „Sport kao svetovna religija i ritualni obrazac ponašanja“, a magistarsko zvanje je stekao odbranivši izuzetno aktuelnu temu „Nasilje u sportu kao segment nasilja u društvu“, posjeduje neprocjenjivu kolekciju od 300 albuma sa sličicama, među kojima značajno mesto zauzimaju oni sa više od polovine Svjetskih fudbalskih prvestava (11) uključujući i ovaj, počev prije četiri decenije održanog, 1974.godine.
-Sa šampionata u Njemačkoj, pa do 1990.godine, kada sam sam počeo da sakupljam sličice, nabavio sam albume, a jedino mi nedostaje onaj iz 1970.godine. Tada je u Italiji prvi put štampan album u 5.000 primjeraka, ali je malo sretnika koji su do njega došli i taj raritet, vezan za najveću fudbalsku planetarnu smotru održanu u Meksiku, teško je pronaći. Imao sam saznanja da ga ima jedan čovjek iz Beograda, ali malo ko bi se odlučio i da proda taj, kako ga zovu „Sveti gral“ kolekcionarstva, čija je cijena 5.000 evra. Meni je, dok još nisam napunio ni šest godina, pred sam polazak u školu, prvi album kupila majka Jelena, a na prvoj sličici koju sam zalijepio bio je, po frizuri upečatljivi reprezentativac Kolumbije Karlos Alberto Valderama – prisjeća se Latinović.
To prvo iskustvo sa sakupljanjem sličica, a posljednju je zalijepio na dan četvrtfinalne utakmice između tadašnje zajedničke nam zemlje Jugoslavije i Argentine, sa slikom stadiona Verone „Mark Antonio Bentegodi“, pomoglo mu je da, iako još nije znao da čita, nauči brojeve. Gotovo do posljednje naljepnice ispunjeni su mu i albumi sa evropskih fudbalskih prvenstava, ali i izdanja životinjskog carstva, likova iz stripova, devedesetih bili su mu zanimljivi i oni sa junacima crtanih filmova… Naravno i Prvoj ligi SFRJ, kao navijač fudbalskog giganta beogradske Crvene zvezde najviše se radovao kada izvuče igrače crveno-belih sa Marakane čije je brojne utakmice uživo posmatrao.
-Zaljubio sam se u albume i ta ljubav traje do današnjih dana. Došao sam do onog, takođe ne baš rasprostranjenog, sa šampionata Starog kontinenta 1980. godine u Italiji, pa posvećenih Olimpijskim igrama 1972. godine u Minhenu i 1976.godine u Montrealu, a moj najdraži sa SP 1994. u Sjedinjenim Američkim Državama. U ratnim okolnostima i ludilu ljeta te godine, kojima je moj Prijedor bio „odsječen“, nemoguće je bilo imati ovu aktivnost, ali mi je otac Branko iz Beograda pribavio i taj album – nastavlja zanimljivu priču za „Sportski žurnal“ naš sagovornik.
Već je za njega ritualni, neizostavan dio, prilikom putovanja u inostranstvu predstavljala kupovina albuma. Izdvaja onaj do kojeg je došao u Moskvi, na ruskom jeziku predstavljanje Premijer lige Engleske, i 2006.godine u Barceloni, kada je u „fan-šopu“ na „Nou kampu“ za uspomenu donio album o domaćem fudbalskom velikanu, te godine šampionu Evrope.
Profesionalno se kao sportski novinar bavio ovim pozivom na Radio-televiziji Republike Srpske (2006-2009), a potom kao urednik sporta u magazinu „Novi reporter“, da bi gotovo deseniju i po, upravo zahvaljujući svom hobiju, kojim je podstican da prikuplja nova saznanja o Mundijalima, „tinjala“ želja da objavi knjigu i uspio je u toj namjeri. Izašla je iz štampe u pravom trenutku, pred uzbuđenja u zemlji kafe, fudbala i sambe. Naišla je na pozitivne prijeme kod sportske čitalačke publike na do sada održanim promocijama u Zagrebu i Mostaru, a očekuje se njeno predstavljanje u Beogradu, Novom Sadu i već ugovorenom u Sarajevu.
-Drago mi je da nas, gotovo endemske vrste ljudi, kojima su bliska ovakva nova traganja za takmičenje, koje privlači pažnju, kao nijedno iz bilo kog sporta, ima, što su potvrdili dolasci na književne večeri. U knjizi „Mundijal kroz istoriju“, svjestan da je takvih izdanja već mnogo objavljeno, trudio sam se da svoj pečat dam na jedan specifičan način, literarnim pristupom. Želja mi je bila da to ne bude puka faktografija, iako su sve utakmice obrađene i u onim osnovnim elementima statistike, međutim, baš svima sam prišao literarnim pristupom i čini mi se da je dobro primljen – ističe Latinović.
Možda je takvoj ideji doprinijelo i njegovo preživljavanje prve utakmice tada Rudara iz Ljubije u revanš utakmici polufinala Kupa Jugoslavije 1989.godine, kada je u gradu na Sani eliminisan penalima od mostarskog Veleža, a još više, pomenutog meča na SP između Jugoslavije i Argentine, po njemu najboljeg koji je gledao.
-Pamtim svaki detalj, od vremena kakvo je tog dana bilo u Prijedoru, gdje su, imam utisak svi prestali da dišu zbog „plavih“. Pomašaj Dragana Stojkovića-Piksija sa penala, možda na kraju najbolje opisanog epiloga u naslovu u „Tempu“ koji je glasio „Nisu dali ni đavo ni Bog“. Fudbal je nešto što nadahnjuje, radujem se i ovom SP. Navijam za Brazil, omiljen mi je zbog Romarija i Sokratesa, a naklonjen sam afričkim reprezentacijama, od 1990. Kamerunu i 1994.godine Nigeriji-otkrio je Boris Latinović.
N. Đerić