„Da sam na mjestu tih mladih ljudi koji su bez posla i perspektive i ja bih otišao. Mi živimo u jednom drugačijem svijetu, koji traži mnogo odricanja, a zauzvrat nam malo šta nudi i zato nas je sve više u dijaspori, a sve manje u BiH.“
U vrijeme kad svaki dan gledamo kako naši najbliži prijatelji, rođaci, poznanici odlaze u inostranstvo u potrazi za korom hljeba i boljim životom, rijedak je slučaj sresti nekoga kao što je Prijedorčanin Armin Alijagić, momak koji je napustio život u Holandiji i vratio se u svoj rodni kraj, da bi radom i trudom doprinijeo razvoju ove zemlje.
Armin je inače rođen u Prijedoru gdje je živio do 1992. godine odakle je u vihoru rata izbjegao u Holandiju. Ipak, ljubav prema domovini, rodnom Prijedoru i ovdašnjem načinu života potakla ga je da nakon 15 godina donese odluku zbog koje se, kako kaže, svaki dan pokaje, ali i razveseli.
„Ja sam u Holandiji imao dobar život, ali sam na neki način bio i mnogo vezan za zemlju svog porijekla. Roditelji su uvijek pričali kako bi se vratili, ali nikad nisu donijeli tu odluku. Pored toga, kad god se sjetim svog života prije ratnih dešavanja, uvijek je to bilo nekako pozitivno i srećno djetinjstvo i sve me je to zajedno vuklo da se vratim. Jednostavno, odgovarao mi je ovaj naš način života, koji je vezan za druženje, dok je to u Holandiji drugačije, mada mnogo sigurnije po pitanju životnog statusa. Nakon 2000. godine, kad sam se prvi put vratio u Prijedor, zaključio da je to mjesto gdje bih ja volio da živim. Ipak, to nije bilo dovoljno, trebalo je još mnogo godina da prođe da bih stvorio uslove za povratak. Ovdje je jako lijepo doći na odmor kad imaš stabilnost u inostranstvu, ali ostvariti stabilnost živeći ovdje je jako teško. Zato sam našao jedan projekat u Holandiji, za privremeni povratak u zemlju porijekla i tad sam proveo prvih devet mjeseci u Prijedoru u kontinuitetu, i to je bio jedan test za mene da vidim kako će sve to meni leći“, ispričao nam je Armin, koji naglašava da se nije lako odreći konfornog života u Holandiji i doći u BiH iz koje svi žele da pobijegnu.
„I pored svih problema sa kojima sam se sustretao pri povratku i svega lošeg što se ovdje može vidjeti i osjetiti, ja sam odlučio da ostanem. Ne znam ni sam zašto. Možda je prednost što sam odmah krenuo da radim, jer najveći problem je uvijek zaposlenje i egzistencija. Tako da od 2008. godine živim na relaciji Prijedor – Sarajevo.“
Armin priča da mu je jedan od motiva za povratak bila želja da doprinese razvoju zemlje porijekla i da da nešto svom rodnom kraju, od čega nikad nije ni odustao.
„Htio sam da pokušam da iskoristim svoje znanje i entuzijazam na neki malo bolji način nego što bih to urado u Holandiji. Ja sam tamo magistrirao marketing i sigurno bih radio u nekom velikom neboderu promotivne kampanje, gdje bih za neku ogromnu firmu, koja obrće milijarde, donio dodatni milion. Imao bih i dobru platu, sigurnost ali nekako to mene nije ispunjavalo i htio sam da svoje znanje iskoristim u zemlji iz koje dolazim i pomognem i sebi i nekim drugim ljudima oko sebe.“
Prisjećajući se koliko je bilo teško donijeti odluku i vratiti se u BiH, nakon toliko godina provedenih u Holandiji i života koji nije sa sobom nosio neizvjesnot kao onaj koji sad živi, kazao nam je da je sve to nadjačala čežnja za rodnim krajem.
„Nema boljeg mjesta za život nego što je zemlja porijekla. Dugo godina sam živio u inostranstvu da bih mogao da kažem da nije uvijek to sve baš tako bajno, iako je mnogo lakše egzistenciju ostvariti nego ovdje. Istina je da tamo većina ljudi dobro živi ako se snađe. Istina je da imate mnogo više mogućnosti i više vrata vam je otvoreno, ali kad bi se radilo u BiH na popravljanju života, ulagalo u privredu, sigurno je da bi mnogo više ljudi ovdje tražilo svoju životnu sreću umjesto što odlazi u inostranstvo. Sa druge strane, ja potpuno razumijem taj mladi narod koji želi da ode odavde, jer ako nemate posla vi ne možete ni da uživate u svim drugim ljepotama koje ova država ima. I to je fakt protiv kojeg ne možete“
Ono što je zanimljivo kod ovog mladog Prijedorčanina je njegov entuzijazam da pomogne svojoj zemlji i da pokuša da kroz različite poslove uključi, što je više moguće dijasporu u razvoj BiH. Njegov prvi potez je bio osnivanje organizacije Naša pespektiva, u kojoj uveliko radi na tome.
„Zajedno sa prijeteljicom sam 2010. godine, sasvim slučajno, došao na ideju da pokrenemo organizaciju koja bi se bavila dijasporom. Kod nas ne postoji ni jedna takva organizacija, a činjenica je da imamo 2 miliona ljudi koji žive vani, što predstavlja 50 odsto ukupne populacije ove zemlje. Mi imamo mnogo ljudi koji su spremni da investiraju i bilo nam je čudno da se niko nije time bavio. I onda smo rekli hajmo mi to napraviti i pokušati omogućiti svim ljudima iz dijaspore da daju svoj doprinos izgradnji ove zemlje na koji god način oni mogu i žele, da bar nove generacije ne bi krenule njihovim stopama i svoju sreću morale tražiti van svoje zemlje. Da li je to investiranje, neka vrsta saradnje, volontiranja ili nešto slično, nije nam bilo bitno, koliko motiv da pokrenemo ovaj potencijal koji BiH ima. Dosta ljudi ne žele da se vrate, jer imaju lijep život i to je razumljivo, ali imaju kontakata koji bi mogli da usmjere investitore, što je neiskorišteno. Naš cilj je da ih angažujemo, pokrenemo i želimo da državi damo do znanja da je dijaspora tu, spremna da pomogne, ali neće dok država ne krene da mijenja stvari na bolje. Pojednostavljeno, gradimo sveobuhvatni pristup saradnje sa dijasporom i nadam se da ćemo u tome uspjeti“
Prema Arminovim riječima, veoma je važno suočiti se sa onim što imamo i pokušati stvoriti bolje uslove, izmjeniti sadašnjost za bolje sutra, ali to u BiH još uvijek slabo razumiju oni koji imaju moć da nešto mijenjaju.
„Dok mi na neki način ne pomognemo sami sebi ljudi će odvade odlaziti. Međutim, da sam i ja na mjestu tih mladih ljudi i ja bih otišao. Mi živimo u jednom drugačijem svijetu, koji traži mnogo odricanja, a zauzvrat nam malo šta nudi i zato nas je sve više u dijaspori a sve manje u BiH. Ovdje je malo pozitivnih primjera, ali sigurno je da se može. Pored toga, ja ne želim da odliv mladih ljudi gledam samo kroz negativnu prizmu, jer na neki način to može predstavljati bogatstvo, jer dosta tih ljudi postaju uspiješni u svijetu i na nama je da stvorimo mehanizme da ti ljudi pretoče svoju dobru volju u stvarnost i pomognu onima koji žive ovdje. Ipak, jedna ogromna tragedija je što mi ovdje ulažemo u mlade ljude, stvaramo kadar za budućnost, a svi oni odlaze vani. To je strašno, ali mi moramo da stvorimo ambijent da se ti ljudi vrate ili da bar budemo malo pametniji da sve te ljude vratimo putem njihovog ulaganja i rada, a ne fizičkog povratka“, kazao je Armin, kojeg često zbog njegovog postupka i želje da doprinese razvoju BiH nazivaju ludim, a on sam navodi da svaki dan preispituje svoju odluku.
„Svaki dan se pokajem što sam se vratio i onda uradim nešto novo i pomognem nekome ko nema ili nekome pri zaposlenju i to mi predstavlja satisfakciju i potvrdu da sam napravio dobar potez“, ispričao je Armin.
6yka.com