Ponovo će Rudar-Prijedor napustiti Premijer ligu BiH, a teško je tražiti krivca ili krivce za novo posrtanje.
Teško, jer kada se u tako velikoj stvari, kao što je na najbolji način ne obavljeno renoviranje terena Gradskog stadiona sa velikim finansijama, ne zna ko je odgovoran, onda su i niz, uslovno rečeno malih neprincipijelnosti, doprinijeli takvom epilogu.
Ostaje nada da će se „rudari sa Sane“, koje poprilična nedosljednost vodi u nestabilnost, kao i do sada mobilisati i da neće biti trajnijih posljedica po njih.
U posljednjoj deceniji uspijevali su da se poslije ispadanja iz Prve lige Republike Srpske 2007.godine od drugoligaške konkurencije, ekspresno i preko elite RS vinu do društva najboljih, a i prilikom posljednjeg pada 2014., ponovo poput „feniksa“ uzdignu, sa šampionskom titulom u RS i osvajanjem Kupa RS, stigavši do vrijednog trofeja iz četvrtog pokušaja.
Teško je, čini se iz razloga koji su ostali nerazjašnjeni, shvatiti zašto se od proljeća 2011.godine krenulo sa politikom „pravljenja kluba“, koja se, prilikom dolaska novih struktura Uprava i predsjednika (u rukovodstvu su doduše uglavnom i bili isti ljudi) iznova najavljivala.
Teško je objasniti zašto je tada žrtva bio trener Dragan Radović.
Imao je rezultate ništa slabije nego većina njegovih nasljednika, ali, ako je i Božijom voljom moralo tako da bude sa pomenutim kormilarom, sa kojim se kasnije klub, kao i sa mnogim igračima, dostojnih „zeleno-crnog“ ili „žuto-plavog“ dresa, nalazio u sudskom sporu, bio je to momenat za zaokret.
Ustvari, dolaskom tadašnjih ljudi, bio je među njima i Milorad Šipka, čovjek koji je ulivao nadu da se može napraviti sistem, propuštena je prilika.
Posebno ako se zna da je i na mjestu šefa stručnog štaba bio Velimir Stojnić, kome, iako se prigovaralo na dovođenju igrača, mora se priznati da su većinom i predstavljali kvalitet, a da je i domaćima, shodno, onome kako se i prije njega radilo na tom planu, ukazivao povjerenje.
Tada su Prijedorčani sa svima mogli ravnopravno da se nose, da trijumfuju u gostima, a poređenja radi učinili su to u Tuzli protiv Slobode, izbacivši je iz najvišeg ranga.
Trenutak istine je gdje je sada Sloboda, a gdje Rudar-Prijedor.
U kasnijim trenerskim „vrteškama“ odlazili su i oni koji su najviše pružili, Darko Nestorović i Boris Gavran, a olako je „proćerdana“ i šansa da se, poslije legendarnog Radoslava Zubanovića, na klupi Zoran Bujić promoviše kao šef, kojim bi se njegovao kult domaćeg trenera.
Opravdanje da nema „profi“ licencu i nije dosljedno, jer bilo je trenera, koji su vodili ekipu, takođe bez tog potrebnog papira.
Stalne najave da će mladi iz sopstvenog Omladinskog pogona imati punu afirmaciju imale su potvrdu upravo Nestorovićevom i zaslugom Bujića, kada su Siniša Saničanin i Ajdin Redžić bili standardni prvotimci, međutim, nisu se puno zadržali tamo gdje su se fudbalski školovali.
Uostalom, primjeri Prijedorčana Borislava Mikića, Vedrana Kantara, Nedžada Žerića, Dalibora Dragića i Zorana Milutinovića, prije svih, govore da su oni karijeru pravili u drugim sredinama, pa tek onda bili prepoznati u srcu Potkozarja.
Bilo kako bilo, jedan od primjera nedosljednosti bio je viđen i ovih dana, a riječ je o takmičenju u Kupu grada Prijedora.
Naime, za uvažavanje je opravdanje sportskog direktora Stojana Janjetovića informacija da je prijateljska utakmica u Svodni bila zakazana ranije.
Ali, Bože moj, bilo je u klubu ne tako davno i onih koji su najavljivali dolazak beogradske Crvene zvezde (u Prijedoru bila daleke 1958.godine) pa se to nije desilo, elem, nije ovo i neki veliki propust, već samo konstatacija da se mnoge stvari nelogično poklope.
Prvi tim je kompletan protiv Svodne, člana Pete lige FSP Prijedor pobijedio sa 7:0, što je za pohvalu, ali mogao je taj susret biti i pomjeren.
Jer, isto tako Rudar-Prijedor, a branili su ugled tog sportskog kolektiva juniori, u Saničanima je doživio poraz u Kupu grada Prijedora od Sloge iz Rakelića rezultatom 1:0.
Zanimljivo je da su Prijedorčani u prvom ciklusu ovog takmičenja osvojili pehar, boljim izvođenjem penala protiv Omarske, tada sa kombinovanim sastavom, a ondašnji trener Vlado Čapljić nije baš bio zadovoljan mladim nadama.
Možda, što je prozreo namjeru da se na njih baš previše i ne računa.
Bilo kako bilo, potom klub dvije godine nije učestvovao, pa se sada opet pojavio u Kupu grada Prijedora na način, ne baš primjeren.
A upravo Omarska, trenutno na drugom mjestu Druge lige RS-grupa Zapad sa tri boda manje od lidera dobojske Sloge, mogla bi Rudar-Prijedoru da bude putokaz da se opredjeljenje dugoročnog vjerovanja u najvećoj mogućoj mjeri sopstvenim snagama itekako isplati.
Možda će u „starijem bratu“ konstatovati da su u pitanju stepeni nadmetanja, ali, iako se to ne mora desiti, skoro da se sve više približavaju ova dva kluba i mogućem danu da zaigraju u borbama za bodove.
Tačnije, pitanje je i kakav bi odnos u smislu gdje bi se koji nadmetao da su sredstva usmjerena, umjesto Rudar-Prijedoru, posebno rudarska (iako se sada ruda vadi u Omarskoj, a ne Ljubiji, kao nekada kada je Rudar bio fudbalski sinonim), na raspolaganju Omarščanima.
Doduše, Rudar-Prijedor i ima pozicije višeg ranga i upravo u još uvijek premijerligašu BiH treba da bude opomena da se mora više i bolje.
Bez priprema u Makarskoj i mnogih pogodnosti u Omarskoj znaju da svaku marku čuvaju i reprezentuju grad Prijedor na najbolji način.
Ne treba sumnjati da i svi trenutno u Rudar-Prijedoru žele isto, ali i sve manja podrška sa tribina, u odnosu i na prije dvije sezone, kada se takođe ispadalo, argument je da fudbalsku javnost moraju u to i svojim djelima da uvjere.
Tekst i foto – Nenad Đerić/Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com