Iako je već u poznoj životnoj dobi, iako ima ozbiljnih zdravstvenih problema, iako živi daleko od rodnog mjesta (Švedska) Džavid Krlićbegović je i srcem i dušom i dalje uz svoj Prijedor.
Ovaj dugogodišnji član PD „Klekovača“, fotograf i neumorni sakupljač istorijske građe o Prijedoru i Krajini, od 90-tih godina prošlog vijeka živi u Švedskoj, a tokom jednog od čestih boravaka u Prijedoru 2002. godine je doživio moždani udar pa je ostao gotovo paralizovan.
Ipak, to ga nije spriječilo da njegov duh ostane mladalački netaknut.
Sada već davne 1979. godine pripremio je tekst o Planinarskom društvu „Klekovača“ iz Prijedora koji vam zahvaljujući upravo njemu donosimo u nastavku.
Iako je danas, 37 godina kasnije, neobično pročitati tekst u kojem piše da je „planinarski dom imao televizor i stereo radio“ (u poređenju s današnjim bežičnim internetom, kablovskom televizijom ili mobilnim telefonima), može se prepoznati da je tada sve bilo prepuno entuzijazma, rada i stvaranja.
Na kraju teksta je i Džavidova poruka, odnosno pjesma u „planinarskom duhu“ kao i njegov kontakt, ukoliko mu se neko od živih/starih poznanika iz planinarskog društva želi javiti.
Planinarsko društvo „Klekovača“ – 1979. godina
Organizovanog planinarstva prije II svj. rata u Prijedoru nije bilo. Usamljeni ljubitelji prirode kao što su bili Franjo Abramović, Pero Kuruzović te Jozef Mevorah planinarili su po Kozari, smučali ili markirali puteve.
Poslije rata u Prijedor su doselili ljudi sa strane, već prekaljeni planinari i u zajednici sa entuzijastima iz Prijedora osnovali 6. juna 1953. godine planinarsko društvo i dali mu ime „KLEKOVAČA“.
Društvo je tada brojalo 45 članova. Prvi dani rada bili su skromni, ali značajni za razvoj planinarstva ne samo u Prijedoru nego i u zapadnoj Bosni. Posredstvom narodnih vlasti društvo je dobilo prostorije u Domu lovaca u Prijedoru, a kasnije i u Sindikalnom domu na Mrakovici (1979. lječilište), da bi zatim izgradilo vlastiti planinarski dom na Kotlovači.
Kroz protekli period društvo je postiglo značajne rezultate u društvenom radu, na takmičarskom polju kao i na radnim akcijama. Markiralo je staze i puteve na Kozari, Klekovači, Grmeču, Šatoru i Troglavu, od čega je od posebnog značaja transverzala Kozare koja prolazi preko mjesta na kojima su se odigravala najznačajnija zbivanja iz NOR-a. Ukupno je markirano oko 150 km puteva. Društvo je 1962. godine organizovalo na Mrakovici smotru planinarskog podmlatka, a 1972. godine na Kotlovači slet planinara Jugoslavije.
Za svoj rad na polju planinarstva društvo je odlikovano zlatnom značkom Planinarskog saveza Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine kao i Planinarskog saveza Socijalističke Republike Hrvatske, zatim istim priznanjem i od Planinarskog saveza SFRJ. Osim toga posjeduje veliki broj priznanja i diploma dodjeljenih za svoj rad i saradnju sa ostalim društvima iz cijele zemlje. Društvo je bratimljeno s nekoliko planinarskih društava iz drugih republika i pokrajina. Više članova odlikovano je zlatnim značkama Planinarskog saveza Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, kao i srebrenim i zlatnim značkama Planinarskog saveza Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Društvo danas (1979. godina) broji oko 600 članova, koji su u proteklom periodu obišli veliki broj planina i sudjelovali na raznim takmičenjima, pohodima i sletovima po cijeloj našoj zemlji, pa i van njenih granica, organizujući i sami slične akcije, osvojivši na taj način veliki broj znački, pohvala, diploma i odlikovanja.
Priča o planinarskom domu
Dom je izgrađen na Kozari u kotlini zvanoj Kotlovača. Nalazi se na nadmorskoj visini 495 metara. Smješten je iznad rijeke Duboka, pored koje se nalazi manja poljana koja služi za rekreaciju i sport.
Izgradnja doma je otpočela maja 1957. godine a završena 1961. godine. Dom je tada sačinjavao salu od 45 mjesta, malu kuhinju, 4 sobe sa ukupno 20 ležaja i električno osvjetljenje podzemnim kablom malog presjeka. Dogradnja doma otpočela je u maju 1973. a završena oktobra 1974. godine. Novom dogradnjom dom je dobio još jednu salu sa 50 mjesta, opremljenu kuhinju, sanitarije sa kupatilom i još jedan sprat na kojem su smještene dvije zajedničke prostorije tako da je dom imao ukupno 50 ležaja. Osim toga izgrađena je terasa na kojoj se može smjestiti 50 posjetilaca. Dobrovoljnim akcijama članova društva izgrađen je 1972. godine i dalekovod u dužini od jednog kilometra, sa trafo stanicom. Izvršena je kompletna rekonstrukcija i dogradnja električnih instalacija, a postavljena je i vanjska rasvjeta na poljani ispred doma. U sali je smješten televizor, stereo gramofon i radio aparat. Grijanje prostorije se za sada vrši pećima na drva, a u perspektivi je uvođenje centralnog grijanja. Društvo je izgradilo vlastiti rezervoar sa izvorskom vodom kao i kompletne vodovodne instalacije u domu.
Dom se nalazi na petom kilometru od Kozarca prema Mrakovici, a udaljen je od asfaltiranog puta 1,3 kilometra makadamom kojim je omogućen promet putničkim automobilima do doma. Izgradnju ovog puta također je obavilo planinarsko društvo. Kod izvođenja svih ovih radova, društvo je naišlo na veliko razumjevanje i pomoć društveno političkih i privrednih organizacija. Iz pravca Prijedora i Banja Luke kroz Kozarac prolaze svakog sata autobusi, a i u pravcu Mrakovice postoje autobusne veze, tako da je svim posjetiocima doma osiguran prevoz.
Dom je polazna tačka Kozarske transverzale, a mogući su izleti na Mrakovicu (spomenik) za 1 sat hoda, Vitlovsku (u NOB štamparija i bolnica) za 3 sata, Lisinu (najviši vrh Kozare 978mnv) za 4 i po sata, Kozarački kamen za 1 i po sat, Golu planinu za 3 sata, Pašine konake za 2 i po sata, Bešića poljanu za pola sata, Zečiji kamen za pola a omladinsko naselje Benkovac za 1 sat, Maslin Bair za 3 sata itd. Tereni za skijanje su na Bešića poljani. Dom je otvoren svakog dana za planinare kao i ostale posjetioce, svake subote i za vrijeme državnih praznika omogućeno je i prenoćište.
Planina Kozara
Nalazi se u Bosanskoj Krajini, omeđena je sa četiri velike rijeke: Sanom, Unom, Savom i Vrbasom, te gradovima Prijedorom, B. Dubicom, B. Gradiškom te Banja Lukom. Najviši vrhovi Kozare su Lisina (978mnv), Rudine (910mnv), Mali Vis (898mnv), Javornik (887mnv), Raškovac (876mnv), Brusovac (874mnv) i Mrakovica (804mnv). Najstarije jezgro građeno je od serpentiskih stijena. Na većem dijelu planine dominira eocenski fliš. Krečnjaka ima znatno manje. Na istoku prevladavaju tufiti sa rožnacima, na sjeveru neogeni marinski sedimenti, na sjeveroistoku dijabazi, a pri obodu planine javljaju se slatkovodni oligocenski slojevi.
Pjesma
Kad planinar umre,
ne pal’te mu svijeće,
već mu sa planine donesite cvijeće:
visibabu, jaglac, ljubičice
a ‘više glave,
zasad’te mu jelu,
da iz groba vidi tu planinu c’jelu.
Trest’ će se planina,
žuborit’ će potok,
kiša i snijeg padat’ će sve jače,
osim planinara,
nema ko da plače!
Autor teksta:
Džavid Krlićbegović, PD Klekovača Prijedor 1979. godina
(Jedan dio stihova je posuđen iz pjesme: “Kada budem umro, ne palite mi svijeće”)
Kontakt:
Mobitel 0046 7357 50 204
Fiksni 0046 8 938 089
O autoru:
Rođen je 23.10.1927. godine u Bosanskom Novom. Osnovnu i građansku školu je završio u Novom a u Zagrebu tehničku, gdje se zaposlio i učlanio se u omladinsko društvo planinara “Goran”. Od malena je volio prirodu. Nakon zapošljavanja u Sisku je postao član planinarskog društva “Sisak” 1949. godine. Po dolasku u Prijedor 1953. godine, između ostalih i na njegov prijedlog/inicijativu osnovano je planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor – 06.06.1953. godine. Prošao je skoro sve planine bivše SFR Jugoslavije. Osim toga njegov hobi je bilo fotografisanje i izrada fotografija te snimanje video snimaka kao i izrada dokumentarnih filmova – od kojih valja izdvojiti: “Stari grad (prijedorski)”, “Grad Prijedor”, “Kozarac”, “Ljubija”, “Bosanski Novi”, “Štokholm”, “Bosna i Hercegovina”, “Bihać”… i mnogi drugi. Danas je zbog bolesti nepokretan ali aktivan u radu…
Priredio – Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com
