Dobra je Sana (Sanski Most), samo je malo daleko od grada (Prijedora), sažeo je u jednoj rečenici poznati narodni pjevač Halid Muslimović odnos svojih sugrađana Prijedorčana protjeranih u ratu, prema Sanskom Mostu, koji im je u drugoj polovini devedesetih godina bio privremeni dom, najbliža stanica na putu kući.
“Nelagoda te hvata čim izađeš iz Sanskog Mosta i skreneš ka Prijedoru. I traje sve dok ne skreneš ka Brdu (naziv za više bošnjačkih sela na lijevoj obali Sane). Onda ti srce puno. Nije se dugo išlo u grad. Sve što ti treba kupiš u Sanskom Mostu i doneseš. Najprije su se raščišćavali putevi. Pa svako svoju okućnicu. Pa počne gradnja kuće. Prije mene samo jedan komšija se vratio. Poslije počeli i drugi. Niko nije smio zanoćiti u svojoj kući. Spavalo se zajedno u jednoj predratnoj kafani, a kad smo uredili društveni dom, onda u tom domu. Sprat tog doma služio nam je za klanjanje namaza dok nismo obnovili džamiju srušenu u ratu. To grupisanje bilo nam je način da prevladamo nelagodu”, sjeća se Mirsad Duratović (42) svog povratka u Prijedor.
Mirsad se iz izbjeglištva u BiH vratio oktobra 1999. godine i, kao i većini prijedorskih povratnika, prva stanica bio je Sanski Most, gdje se i zaposlio.
“Radio sam po dva sata prekovremeno četiri dana u sedmici da bih zaradio još jedan slobodan dan za obnovu kuće. Sagradio sam je od proljeća do jeseni 2001. godine, bez vode i struje. Vodu smo donosili u buradima i kantama, struju je pravio agregat. Tolika je volja za povratkom bila. Od 1. maja 2002. godine ponovo živim u svojoj kući. Dajem otkaz u Sanskom Mostu i počinjem raditi u svojoj mjesnoj zajednici za platu za 200 KM manju od one koju sam imao u Sanskom Mostu, a tada je 200 maraka vrijedilo mnogo više nego danas”, kaže Mirsad za “Nezavisne novine”.
“Ne bih to nazvao strahom. Da je bio strah, možda se ne bih ni vratio kući. Više nelagoda. Hodam kroz grad, ne dižem glavu, mislim da svi zure u mene. Da me prepoznaju, da mi na čelu piše musliman, Bošnjak. Danas hodam kroz grad i dignute glave gledam sve oko sebe”, navodi Mirsad. “Nikada ne bih ostao živjeti u Sanskom Mostu. Jeste 30 kilometara od Prijedora, ali nije moje”, dodaje.
Mirsad kaže da je imao sreću biti u kontaktu s drugim ljudima kroz svoj posao, pa je tu nelagodu daleko brže savladao nego ljudi koji su godinama nakon povratka ostajali u svojim kućama, u svojim selima, ne dolazeći u kontakt s drugima.
“I meni je trebalo vremena da se naviknem, a kamoli njima. Mnogi ljudi su godinama ostajali vezani administrativno za Sanski Most, zadržavajući tamošnje dokumente i zdravstveno, socijalno i penziono osiguranje, te su i na taj način odgađali prelazak preko gradskog mosta u Prijedoru i susret sa svojim gradom. Međunarodna zajednica intenzivno je ulagala u obnovu kuća. Sve do 2006. godine po 50-60 kuća u mom kraju građeno je svakog ljeta. Tada se propustila prilika da se podstiče privreda da zapošljava povratnike i tek unazad koju godinu takav pristup je došao na red. A to miješanje ljudi najbolji je način za razbijanje predrasuda. Prvo okreću leđa jedni drugima, ali je u to vrijeme napredak ogroman da su u istoj prostoriji, znam to iz ličnog iskustva. Onda se počnu gledati, ali ne pričaju. Poslije jedan od drugog traže alat. Onda sjednu jedan pored drugog za vrijeme pauze, pa jedu zajedno. Svako kod svoje kuće priča kako radi s onim drugim. To danas više nije vijest, ali tada jeste bila velika stvar”, smatra Mirsad.
Njegov mlađi sin pohađa osnovnu školu u kraju gdje dominiraju bošnjačka djeca, a nastavno osoblje je mješovite etničke strukture, dok stariji ide u srednju školu u gradu gdje prevladavaju srpska djeca, a nastavni kadar je takođe mješovit.
“U početku, dok su i zbornice i odjeljenja bili mahom jednonacionalni, bilo je ispada, a danas je to sve iščezlo, tako da se i tu vidi koliko je to miješanje korisno. Nastavnici Bošnjaci koji dijele zbornicu sa Srbima tu atmosferu zajedništva prenose i na djecu i klima je odmah povoljnija i za same roditelje. S mojim starijim sinom u odjeljenju ima još nekoliko Bošnjaka. Jednom ih je jedan profesor oslobodio kontrolnog, rekavši pred cijelim razredom da će ih poštedjeti jer im se bliži Bajram. To je naizgled sitan korak, ali mnogo znači, ne zbog kontrolnog i ocjena, već zbog pozitivnog odnosa”, ocjenjuje Duratović.
Tanja Milovanović, voditelj prijedorske kancelarije Nansen dijalog centra, ima višegodišnje iskustvo u pisanju i vođenju projekata u oblasti poboljšanja interetničke komunikacije i međuentitetske saradnje. Mislila je da joj u toj oblasti nema nepoznanica i da je svjesna koliki je taj nedostatak komunikacije sve dok 2010. godine nije krenula realizacija takvog projekta u školama Prijedora i Sanskog Mosta.
“Unaprijed znaš zašto ulaziš u projekat. Nema komunikacije – tačka. U Prijedoru je obrazovni sistem Ministarstva prosvjete Republike Srpske, u Sanskom Mostu Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Unsko-sanskog kantona, dakle ni učenici ni nastavnici nemaju prilike da se sretnu. Sve to znaš, ali se opet šokiraš kad vidiš taj toliki jaz na samo 30 kilometara udaljenosti”, kaže Tanja za “Nezavisne novine”.
Danas Nansenovo mirovno obrazovanje okuplja 250 učenika i nastavnika iz 15 škola Prijedora, Sanskog Mosta i Oštre Luke, koji su u proteklih šest godina zajedno prošli put od izbjegavanja do prvih ljubavi.
“U početku su djeca zazirala jedna od drugih. Svrstavala su se, grupisala, svako sa svojima. Masa njih je kroz učešće u ovom projektu prvi put vidjela Prijedor ili Sanski Most. Kada su dolazila prvi put u susjedni grad, bojažljivo su se kretala, s dodatnim oprezom. Danas se kreću slobodno, svi kao svoji na svome, druže se, smišljaju zajedničke aktivnosti, a bilo je i zaljubljivanja. To gdje smo sad, a gdje smo bili na početku, premašilo je sva naša očekivanja”, ističe Milovanovićeva.
Naglašava da nevladine organizacije jesu možda najzaslužnije za uspostavljanje komunikacije, ali da bez podrške vlasti na svim nivoima ne bi bilo rezultata. Vjeruje da isto iskustvo imaju i sve ostale organizacije civilnog društva koje su neutralne i apolitične, a koje su u saradnji Sanskog Mosta i Prijedora prepoznale i potrebu i našle prostora za svoj rad.
“Da biste ušli u školu s bilo kojim projektom, neophodna je saglasnost resornih ministarstava, u našem slučaju kantona i entiteta. Zatim je potrebna dobra volja direktora škola, što takođe nije izostalo, naprotiv. Važna je i podrška lokalnih zajednica, a i u Prijedoru i u Sanskom Mostu je imamo za sve svoje aktivnosti. Na kraju, ali ne manje bitno, potreban je i pristanak roditelja, a to je možda najteže pridobiti zbog izuzetno različitog društvenog, socijalnog, ekonomskog, obrazovnog i starosnog raspona. Ali kad imate mamu u Fajtovcima, koja nastavnicu koordinatorku ovog programa najprije sumnjičavo ispituje šta je to, gdje joj to dijete boravi, s kim se druži i slično, a poslije nekog vremena kaže da joj je dijete popustilo u školi i da su joj za kaznu ukinute sve aktivnosti osim Nansen sekcije, onda dobijete uvjerenje da idete pravim putem”, dodaje Milovanovićeva.
Ciljna grupa za mirovno obrazovanje su učenici od četvrtog do sedmog razreda osnovne škole i srednjoškolci, mada postoje inicijative da se krene već od prvog razreda osnovne škole, kao i da se nađe način da se nastavi i nakon srednje. Ocjena nastavnika je da je potreban kontinuitet, a bilo je i đaka koji su se poslije srednje škole dolazili “učlaniti” u Nansen dijalog centar kako bi nastavili aktivizam. Nastavnici – njih dvadesetak iz Prijedora i petnaestak iz Sanskog Mosta, osposobljeni su da samostalno rade i vode medijatorske klubove i mirovne sekcije, a mnogi od njih eksploatišu ove teme i na časovima odjeljenske zajednice.
“Prema evaluacijama koje dobijamo od učesnika, atmosfera u učionicama je bolja, klima pozitivnija, komunikacija razvijenija, saradnja izraženija, razumijevanje prisutnije. Djeci je povećano samopouzdanje, otvorenija su, jasnije izražavaju svoje potrebe, nude moguća rješenja, slobodnija su u izražavanju, ukazuju na nedostatke. Aktivnija su na času, znaju pružati podršku, a i nastavnici i djeca ocjenjuju bliskim odnos s kolegama iz drugog grada. Čak i oni koji tvrde da nisu imali nikakvih predrasuda, ali ni bilo kakvog odnosa prema drugom gradu, sada kažu da ih sam pomen imena drugog grada pozitivno asocira na kolege iz tog grada”, navodi Milovanovićeva.
Milan Kostur (31) iz rodnog Podluga, kod Sanskog Mosta, izbjegao je 1995. godine u Prnjavor. U Podlug se vratio pet godina kasnije. I on i supruga su visokoobrazovani, ali nezaposleni. Žive u selu Podlug i bave se poljoprivredom.
“U početku je bilo problema na nacionalnoj osnovi, možda prve dvije godine, danas ne. Budala uvijek ima, ali od normalnih ljudi niko te ne pita ni ko si, ni šta si, svima je dosta. Ima zadrhtih na svim stranama, ali je toga sve manje i sve rjeđe”, kaže Milan za “Nezavisne novine”. “Nekada se govorilo da neće ovdje biti rasvjete dok je Srba, a sada kada je polovina Bošnjaka opet nema rasvjete. Sanski Most u posljednje vrijeme dospijeva u medije zbog masovnog odlaska ljudi, ne Srba, nego cijelih bošnjačkih porodica. Ne vide ljudi perspektivu”, dodaje Milan.
Jerej Alen Marić, paroh sanski, služi u crkvi svetih apostola Petra i Pavla u Sanskom Mostu od 2011. godine i za ovih pet godina nije imao problema na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. Ima korektne odnose s komšijama, dosta prijatelja među Bošnjacima i Hrvatima i izuzetno dobre i korektne odnose s kolegama iz islamske i katoličke vjerske zajednice. Predaje i vjeronauku u osnovnim i srednjim školama, gdje se nastava za učenike pravoslavne vjeroispovijesti odvija normalno – problem je što je djece sve manje.
“Ne mogu reći da nema sitnih ispada i provokacija. Uglavnom su to djeca, ovako u prolazu dobacuju i ja ne želim da govorim o tome, odnosno da pridajem tome značaj. Takvim se stvarima lako dolazi u medije i na naslovne strane, dok pozitivni primjeri medijima odnosno publici nisu tako zanimljivi. Incident garantuje publiku, a neki događaji u kojima zajedno učestvujemo moje kolege iz druge dvije vjerske zajednice i ja, koji sadrže i šalju samo pozitivne poruke, uopšte nemaju prođu u medijima. Lično bih volio da se to promijeni”, rekao je Marić za “Nezavisne novine”.
Omer Redžić, imam Čaršijske džamije u Prijedoru, koja je više puta bila meta vandala, takođe je poznat po tome što u incidentnim situacijama zagovara pristup smirivanja, a ne raspirivanja tenzija. Pamtim ga i po sceni koju nisu zabilježile TV kamere, kada su prije dvije godine poplave zadesile Prijedor. Na gradskom mostu čekam čamac da rođacima u Tukovima pošaljem potrepštine. Masa ljudi se tu sudara, vrvi od vatrogasaca, policije, aktivista Crvenog krsta. Paketi hrane, vode i higijene prislonjeni uz ogradu mosta čekaju isporuku. Mladi hodža doveze se autom u tu gužvu, s njim još par momaka. Otvoriše gepek, dupke pun paketa, istovariše za tili čas, sjedoše u auto i nazad. Niti kome rekoše “evo od nas ovo”, niti rekoše “ove pakete odnesite u to i to selo”, ništa. Sve bez riječi i sve u treptaj oka.
“Ja ću se uvijek odazvati da učestvujem u događajima koji doprinose suživotu. Nisam ni za to da se proziva onaj koji se ne odazove. Prije mislim da će taj sam uvidjeti prazninu koja štrči i da će se vremenom i sam uključiti jer mu je tu mjesto. Vrata Čaršijske džamije uvijek su otvorena za sve”, rekao je Redžić. Gostoprimstvo su organizovanim posjetama ove godine, između ostalih, iskoristili učenici Osnovne škole “Petar Kočić” Prijedor i mališani Dječjeg vrtića “Radost” Prijedor. Jedan predškolac rekao je da mu je od svih znamenitosti grada Prijedora koje je obišao najljepše bilo u džamiji “jer se tamo izuješ i sjediš na podu, isto kao u vrtiću”.
“Niko ne može izbrisati prošlost niti je zaboraviti, a oba ova grada nose teške terete iz ratova. Zato zagovaramo da se različitosti poštuju, ali da je daleko više sličnosti koje nas spajaju i da nas to zajedničko više spaja nego što nas različito razdvaja. Činjenica je da i običan svijet daleko bolje funkcioniše međusobno nego što bi se stekao utisak po političarima koji ih vode”, zaključuje Milovanovićeva.
Nesrazmjeran povratak Bošnjaka u Prijedor i Srba u Sanski Most posljedica je različitih politika u BiH, gdje su bošnjačke strukture zagovarale povratak, a srpske ostanak. Rezultat politike ostanka jesu i male, rubne opštine u Republici Srpskoj, poput Oštre Luke, koja je nekada bila dio Sanskog Mosta, a nakon rata je dobila status opštine u blizini entitetske linije razgraničenja, kao što je to slučaj sa, na primjer, Petrovcem, Istočnim Drvarom i Krupom na Uni. S malim brojem stanovnika, nekada manjim nego što broji jedna veća zajednica etažnih vlasnika, imaju upravu preskupu za svoje mogućnosti. Ali u BiH još nema političke zrelosti niti volje za ukidanjem tih administrativnih jedinica odnosno pripajanjem najbližoj većoj cjelini, kako lokalnih samouprava tako i pripadajučih obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Dok god je tako, biće i škola u kojima je broj zaposlenih veći od broja đaka.
(Tekst je nastao u okviru USAID-ovog programa PRO-Budućnost)
Nezavisne novine