Praznični dani inspirišu mnoge da pomognu bližnjima. Međutim, ima onih koji tokom cijele godine nesebično pomažu i daju najbolje od sebe kako bi drugima uljepšali dan. Jedna od takvih pozitivnih osoba je Slavica Drinčić, među nama Prijedorčanima, poznatija kao Šaca. Povodom 5. decembra Međunarodnog dana volontera, sa pravim razlogom, sastali smo se sa njom da nam opiše svoje volontersko iskustvo. Petnaest godina nesebičnog rada i truda za nečiji osmijeh na licu je, složićete se, za svaku pohvalu.
Kako je krenula tvoja priča o volontiranju?
– Moja majka i sestra su dugogodšnji volonteri Crvenog krsta. Bilo je prirodno upoznati se sa volonterskim radom preko njih, a ovaj rad je lako zavoljeti. Zahtjeva tako malo, a daje tako mnogo. Moram da pomenem tadašnju Opštinsku organizaciju Crvenog krsta Prijedor, gdje sam još kao učenik V razreda počela da volontiram. I danas sam tamo, učestvujem u radu sa djecom i mladima u ovoj organizaciji. Kao instruktor obučavam ekipe i pripremam za takmičenja iz poznavanja i pružanja Prve pomoći. Pomenula bih i Omladinski komunikacioni centar Banja Luka, gdje sam volontirala u javnim kuhinjama, u pripremi i podjeli obroka socijalno ugroženim građanima, učestvovala sam na raznim kampovima, volonterskim i radnim, obezbjeđivala maratone i slično. Takođe, ne manje važna organizacija Udruženje građana “DON”, gdje sam volonterski učestvovala na kampovima za djecu, programima za poznavanje Prve pomoći u produženom dnevnom boravku i slično. Inače, po zanimanju sam medicinska sestra i trenutno sam na privremenom radu u Domu zdravlja “Sveti Sava” u Oštroj Luci.
Da li te je volonterski rad promijenio?
– Mislim da me volonterski rad nije promijenio, već je od mene formiralo ličnost koja sam ja danas, način je mog života. Dao mi je bogastvo koje se ne može kupiti. Obogatio me novim i iskrenim prijateljima, dobrim ljudima, životnim pričama i iskustvima koja se teško stiču na druge načine. Volonterski rad je ušinio da gledam drugačije na životne vrijednosti, na svakodnevne stvari i da cijenim moralne vrijednosti. Teško mi je sada zamisliti život bez volonterskog rada. Bio bi to prazan život, bez višeg cilja i zalaganja. Potpuno drugi život. Za ovako dug period volontiranja, mnogo je mjesta i akcija u kojima sam učestvovala, ali ne pamte se sve akcije, nego osjećaj koji ostaje nakon njih.
Koja je najveća nagrada za jednog volontera?
– Volonteri se ne bave volonterskim radom da bi dobili priznanja i nagrade. Najveća nagrada je zadovoljno lice i osmijeh onih kojima je naša pomoć zaista i bila potrebna. Ipak, bilo je ljudi koji vide i razumiju svrhu volonterskog rada, pa kažu riječi hvale, priznaju zalaganje i čestitaju kada vide rezultate nas mladih volontera.
Susrećeš se u radu i s drugim volonterima. Žele li ljudi volontirati ili misliš li da ih ima premalo?
– Na ovo pitanje mogu da odgovorim samo jednim primjerom koji je na mene ostavio najveći utisak. U maju, 2014. godine, kada su naš grad, kao i cijelu državu zahvatile velike poplave, imala sam priliku da svjedočim volonterskom radu mladih, i koliko nas je zapravo. Kolone i redovi mladih ljudi našega grada svakodnevno su pomagali, čistili i radili na podjeli paketa pomoći ugroženom stanovništvu. Ti prizori su dokaz da volontera ima, i to mnogo.
Ipak, i dalje postoje oni koji na ovaj vid rada gledaju kao na iskorištavanje od strane poslodavca i organizacija. Kako bi ih ubjedila da i oni postanu volonteri? Šta bi im jedno takvo iskustvo omogućilo, što, recimo, ne bi sve desetke u indeksu?
– Oni koji na iskren, volonterski rad gledaju kao na iskorištavanje čovjeka sigurno nisu ni shvatili suštinu ovog rada, i sami se sigurno ne bave istim. Sa druge strane, razumijem i te ljude jer je, nažalost, mnogo poslodavaca i organizacija koje koriste mlade i njihovo zalaganje da bi sami sebe prikazali kao angažovane na poljima volonterskog rada. Nije ispravno ubjeđivati mlade da se bave volontiranjem. To se ili želi ili ne želi. Razumije ili ne razumije. Voli ili ne voli. Zalaže za razvoj društva ili ne zalaše. Ali moram reći da volonterski rad i zalaganje na ovom polju daje zaista mnogo, obogaćuje čovjeka i daje posebnu svrhu u odrastanju. Desetke u indeksu više ne omogućuju ni posao, a tek ne sva ta prijateljstva i životna iskustva.
Koja je tvoja poruka mladim ljudima koji nisu osjetili volontersko iskustvo?
– Da stanu, da pogledaju oko sebe, ugase telefone. Pogledaju u druge, možda vide nekoga kome je potreban osmijeh, pomoć da se ponesu kese uz stepenice, pređe ulica, otvore neka vrata, možda čak i kupi kifla ili hljeb za obrok. Ako ove male stvari vrate osmijeh na vaše lice, vi ste već volonter.
Kozarski vjesnik
