blic-neuspjela-privatizacija-1“Celpak”, RŽR “Ljubija”, “Borac”, “Ciglana”, “Trgoprodaja”, “Bosnamontaža” i “Autotransport” su prijedorska predratna preduzeća koja su zapošljavala više od 10.000 radnika i bili su nosioci privrednog razvoja.

Nakon rata, na naplatu su došla dugovanja povjeriocima koja su iz dana u dana rasla. Mahom su otvarani stečajevi giganata. Uslijedila je privatizacija i u nekim slučajevima promjena i po nekoliko vlasnika. Međutim, nigdje nije pokrenuta proizvodnja u prijašnjem obimu. Dok je BiH bila u ratu, njeno tržište preuzele su privrede drugih zemalja.

– Nakon izgubljenog tržišta prelazili smo iz socijalizma u kapitalizam, koji je zajedno sa svojom drugaricom privatizacijom dotukao i ono privrede što se moglo oživjeti– jedan je od zaključaka bivših rukovodilaca ovih preduzeća i ekonomista grada Prijedora, sa kojima smo razgovarali.

Malo je, ipak, onih koji žele javno da govore o neuspjeloj privatizaciji u Prijedoru.

Najveći gubitak za privredu Prijedora je gašenje proizvodnje u “Celpaku”, “Borcu” i “Ciglani”, jer je u njima bilo zaposleno oko 4.000 radnika. Tako je u “Celpaku”, na vrhuncu proizvodnog zamaha 1984. godine, uključujući pogone u Kozarcu i Kozarskoj Dubici, posao imalo 3.300 radnika.

blic-neuspjela-privatizacija-2Ovu fabriku celuloze Prijedor je počeo da gradi 1948. Prijedorčani i sada rado kažu da je grad gradio “Celpak”, a onda je “Celpak” gradio grad.

Proizvodnja celuloze pokrenuta je 1952. godine, a nakon osam godina i proizvodnja papira. Potom, 1970. godine kupljene su dvije mašine za preradu papira, odnosno proizvodnju školskog i higijenskog papira i razne papirne ambalaže. Godišnje se proizvodilo 40.000 tona celuloze, 55.000 tona papira i 10.000 tona njegovih prerađevina.

Bivši rukovodioci “Celpaka” prisjećaju se da se samo od izvoza u Austriju, Italiju, Tursku, Siriju i Egipat godišnje zarađivalo 20 miliona američkih dolara. Ukupni godišnji prihodi bili su više od 100 miliona KM.

“Celpak” je bio grad u gradu, imao je ambulantu, sportske klubove i ugostiteljske objekte u kojima su organizovane brojne kulturne manifestacije i nastupali popularni pjevači. Zgrade su nicale, a radnici besplatno dobijali stanove. I višak pare iz proizvodnog pogona grijao je jeftino cijeli grad. Ratni sukobi prekinuli su izvoz i smanjili obim proizvodnje, koja je potpuno obustavljena 2001. godine.

– Više se radilo u ratu, nego nakon rata. Svugdje u svijetu nakon rata je obnavljana proizvodnja i nastajao je ekonomski procvat, samo je kod nas pala industrija – opisuju situaciju.

blic-neuspjela-privatizacija-3Zato je 2003. godine pokrenut stečaj ovog giganta. Međutim, nije bilo zainteresovanih kupaca. Proizvodne hale su kao posebne cjeline godinama prodavane preduzetnicima. Sada ih tamo ima 14. Većinom su to male zanatlije i preduzetnici, koji su objekte “Celpaka” pretvorili u skladišta. Oko 10 hektara zemljišta, Vlada RS prepisala je u vlasništvo grada Prijedora. Tu je industrijska zona “Celpak”, u kojoj je par preduzetnika.

Naši sagovornici ističe da je najgora stvar koja se desila Prijedoru propast “Celpaka”.

– Da je bilo razumijevanja i interesa države, “Celpak” se mogao spasiti. Nakon rata rekonstruisane su dvije mašine za papir tako da se mogla pokrenuti proizvodnja papira za koju nismo imali konkurenciju u regionu – tvrde oni, te dodaju da je u socijalizmu napredak bio moguć zato što se država brinula da se ne uvozi ono što sami proizvodimo.

U Ljubiji bilo 5.500 radnika

“Celpak” je počeo da gradi Prijedor, a taj posao nastavio je RŽR “Ljubija”. U rudniku je prije rata radilo 5.500 radnika. Sada u RŽR “Ljubija” ima deset radnika, ali ne kopaju rudu, već uzgajaju šampinjone i pripremaju biomasu sa zaraslih kopova za prijedorsku Toplanu.

U „Arselor Mitalu“, u čijem je vlasništvu 51 odsto ovog rudnika, od 2004. ima 830 radnika. I nakon što 64,9 odsto državnih akcija RŽR dobije novog vlasnika, nikada se neće dostići predratni broj zaposlenih niti proizvodnja rude.

EuroBlic