Odavno je Prijedorčanin Sredo Karajica, koji je u svojoj 71.godini života još uvek vitalan, hitar i pun energije, prepoznatljiv na fudbalskim terenima Republike Srpske.
U regionalnom ligašu Gomjenici za dvije i po decenije, od kada je ovaj kolektiv sa tradicijom dugom 40 godina još u vrijeme poslednjeg rata 1993. obnovio rad, mijenjale su se Uprave, treneri i igrači, samo je on ostajao na klupi sa torbom u ulozi masera.
Još kao dječak zavolio je „najvažniju sporednu stvar na svijetu“, ali je do odlaska na odsluženje vojnog roka u Kranj (Slovenija), uglavnom igrao na turnirima „za svoju dušu“.
– Životni put me je 1968.godine odveo u Split, gdje sam 12 godina igrao u klubovima Dalmatinske lige Omladincu i Solinu, kasnije drugoligašu Jugoslavije. Po završetku aktivne karijere na velikom terenu, okrenuo sam se malom fudbalu, na obalama Jadranskog mora popularnom, imao svoju ekipu. Zvali su me Holcer, po kapitenu Hajduka Draganu Holceru – priča Karajica, koga od milja zovu Sretko.
Bio je zaposlen kao telegrafista u PTT-u.
Pratio je svakako i „bile“, iako je „do neba“ bio navijač beogradske Crvene zvezde i obožavao njenu najveću legendu Dragana Džajića.
Najviše se družio sa Ivicom Matkovićem, ali i Šimom Luketinom, Ivicom Šurjakom, Juricom Jerkovićem…
-Imao sam želju da se bavim trenerskim poslom, ali iskreno, pošto sam bio nizak rastom, pomalo sam se pribojavao kakve bi bile reakcije publike, kad ne ide, jer treneri su na udaru. Negdje se u meni rodila ideja da budem maser, najveću poodršku imao sam od Vedrana Rožića, čiji je pokojni brat Danko bio u tom fahu. Upisao sam privatnu školu za fizioterapeuta, gotovo je i završio, ali uslijedili su poznati događaji na ovim prostorima i ostao sam bez diplome – nastavlja priču naš sagovornik, uvijek raspoložen za razgovor.
Vratio se 1991.godine u grad na Sani, kasnije će u ratnom vihoru u Vojsku Republike Srpske.
Ali brzo je fudbalska igra ponovo zaživjela u RS, sebe je odmah vidio u ulozi masera u ekipi Gomjenice, gdje i živi u naselju koje je ime dobilo po istoimenoj rijeci, a poželio je i da se edukuje.
-Školovanje započeto u Splitu okočao sam 1997.godine u Novom Sadu,a za odlazak sam imao finansijsku pomoć firme „Celpak“ u kojoj sam i penzionisan 2004. radeći u kadrovskoj službi, a stajala je uz klub. Redovno idem na seminare u organizaciji Fudbalskog saveza Republike Srpske i licenciran sam za klubove drugoligaške, trećeligaške i četvrtoligaške konkurencije, a jedini sam u prijedorskoj regiji stalno angažovan – ističe Karajica.
Ovaj zahvalni sportski radnik daje svoj maksimalan doprinos u ukazivanju prve pomoći igračima na terenu, kad god je u poziciji da pomogne i protivničkim to čini, kako na ublažavanju i sanaciji povreda, tako i liječenju, pa nije ni čudo što ga pozivaju sa „doktore“.
-Prisutan sam i u akcijama PFS Prijedor, kada je njihova selekcija igrala na turnirima, moje usluge željeli su i drugi klubovi. Ipak, uz Gomjenicu, dvije sezone sam bez „feninga“ nadoknade bio u Slogi iz Rakelića u njenim drugoligaškim danima, jer sam rođen u Saničanima gde je stadion. Medicinsku opremu uglavnom nabavljam iz inostranstva. S obzirom da svi znaju kolika je moja ljubav prema mladima, a klub teško da može i „flaster“ da nabavi, pomažu mi iz Francuske kumovi Miro Komljenović i njegova supruga Gordana, ali i prijatelji, kako lični, tako i Gomjeničani, iz Njemačke, Italije i Hrvatske.
Omiljen kako kod aktera na utakmicama, tako i publike, „živa enciklopedija“ je sa stadiona „kraj Celpaka“, svjedok svih poslijeratnih uspona i padova simpatičnog kluba, čija je u jednu ruku „maskota“, a bilo je i tužnih trenutaka.
-Bilo mi je žao kada je golman Draženko Pušac u drugoligaškom meču protiv Rudar-Prijedora slomio lijevu ruku. Još teže kada je naš igrač Zoran Stojić, nesrećnim slučajem van terena, poginuo, raznijevši se „zoljom“, razgledajući bombu. Jednom prilikom kada smo igrali protiv Partizana iz Kostajnice, pet-šest njihovih prvotimaca sam slao kod doktora zbog „pucanja“ mišića, jer nisu ni trenirali – prisjeća se Karajica.
Ipak, mnogo je više bilo lijepih događaja.
Najdraži mu je svakako osvajanje Kupa grada Prijedora 2015.godine.
A na kraju, birajući svoje miljenike među Gomjeničaniima koje ovog proljeća očekuje borba za opstanak u trećeligaškom stepenu, nije se dvoumio.
-Od bivših igrača na mene je najbolji utisak ostavio golgeter Mladen Zgonjanin, a od sadašnjih najdraži mi je „defanzivac“, kapiten Darko Tadić-Čarli. Među ljudima koji su se borili sa svim nedaćama, kao predsjednici, da bi vodili Gomjenicu i sačuvali je, to su sigurno Rajko Grujičić i donedavni prvi čovek kluba Željko Torbica. Dokle ću još? Vjerovatno dok me noge nose – zaključio je Karajica.
Tekst i foto – Nenad Đerić/Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com