Dalibor Popović Mikša, muzičar, slikar i pjevač grupe Tattoo iz Prijedora, u intervjuu za BUKU govori o uspjehu ovog benda, muzici na ovim prostorima, ali i o nepodnošljivom stanju koje je zahvatilo ne samo BiH, već i cijeli region.
Svirajući u bendu koji, uprkos okruženju u kojem djeluje, opstaje više od 20 godina, Mikša je zajedno sa ostalim članovima Tattoo-a pokazao da se uz mnogo volje, truda i rada može prkositi ludačkom vremenu koje nas je zahvatilo.
Nedugo nakon rata, kao mladići koji tek ulaze u svijet muzike, snimili ste jednu od balada koja vas prati i danas. Pobijedili sa njom na Zaječarskoj gitarijadi, uslijedile su velike stvari i očekivanja i šta se onda desilo sa Tattoo-om? Zašto je bilo potrebno da prođe ovoliko vremena da bi napravili ovako dobre stvari?
Ja bih se vratio malo u te godine kad smo bili klinci i kad smo stvarno zagrizli u taj rock ‘n’ roll i kad smo pokušavali nešto autorski da napravimo. Za sedamnaestogodišnjake smo svirali stvarno mnogo. To nije bio nikakav spektakularan bend. Mi smo imali tri-četiri autorske pjesme, ali je bilo publike nenormalno. Valjda zato što kod nas nije bio stigao još ni tehno, ni haus, ni internet… Ovdje se baš slušao samo rock ‘n’ roll. Neki dan sam naletio na plakat sa tehnološkog fakulteta za našu svirku za koju smo prodali 800 karata. Klinački bend koji je svirao kavare je prodavao gomilu karata. Jednostavno, bilo je sve to puno masovnije nego sada. Istovremeno se desilo da nas je nagazio život, neke druge stvari su se poklopile, jer drugačije je bilo kad smo bili srednjoškolci. Tad je bend i najbolje funkcionisao. Onda je uslijedila vojska, faks… Vrijeme za rock ‘n’ roll je bilo prepolovljeno, a u isto vrijeme stigla je ekspanzija elektronike, pa se i publika promijenila. I mi sami smo počeli ići na partije, jer nije nigdje ni bilo koncerata od 2000. godine. To je kod nas previše bilo isključivo. I zato smo i mi krenuli nekim drugim putem i počeli dosta da lutamo u tim našim dvadesetim godinama. Dosta je onda to išlo sporo, posebno taj naš autorski rad. Tako smo tek 2002. godine snimili singlove “Meksička serija” i “Čista energija” gdje je baš uhvaćena ta naša klinačka energija na pravi način, uz sve tehničke nedostatke. Međutim, sad kad ovako vraćam film, mislim da mi dugo nismo bili spremni za neki ozbiljniji produkt i tu leži odgovor na tvoje pitanje zašto Tattoo nije napravio veći uspjeh u to vrijeme. Mislim da smo bili previše mladi da bi osmislili svoj koncept i izgurali to na pravi način. Tek kasnije smo mi počeli da pravimo muziku koja ima neku veću šansu i vrijedi.
Ipak, i danas, kad Tattoo ima kvalitetne pjesme, kad ste postigli svojevrstan uspjeh, još uvijek nedostaje ta popularnost koja je potrebna da bi se podigla ljestvica. Zbog čega kod nas dobri bendovi često ne uspijevaju da dođu do zasluženog mjesta?
I naš bend i svaki drugi ovdje je prepušten sam sebi. Ne postoji industrija, menadžeri… Možda neko ima, ali ja i moji drugari muzičari nemaju te ljude. Prvo, sve je ovo veliko opterećenje da se to izgura samostalno, a drugo, mi smo nestručni za te stvari. Možda znamo svirati, napraviti pjesmu, ali ne znamo napraviti spot, raditi na promociji i slično. Previše toga je spalo samo na muzičare zbog tog nedostatka muzičke industrije. Naravno, ja sam protivnik muzičke industrije u smislu Lejdi Gage i tih projekata, ali valjalo bi da postoji tim koji će pogurati one koji prave dobru muziku na obostranu korist. Ovako se muzičari snalaze kako znaju i umiju. Zato sve to dođe do jednog nivoa i jednostavno ne može dalje. U isto vrijeme, publike je sve manje, što je normalno i ne možemo očekivati da rock bude glavna stvar u današnje vrijeme svakakve muzike. Mijenja se sve, pa i vrijeme u kojem živimo.
Kad govorimo o promjenama, od vašeg prvog hita “Povedi me sa sobom” do danas, Tattoo je mnogo ekperimentisao sa svojom muzikom. U tih više od 20 godina mnogo se ekperimentisalo i sa državom u kojoj živimo, sistemom i nama samima. Vas je eksperimentisanje dovelo do jednog veoma dobrog albuma u BiH, a šta je sa ovim društveno političkim eksperimentima? Gdje su nas oni doveli?
Mi reagujemo kao i svaki stvaralac, na date okolnosti i trenutak u kojem djelujemo. Koliko god mi ne želimo da budemo neki angažovani bend, niti nas interesuje taj imidž benda čija je tematika revolt, ne možemo pobjeći od toga. Uslovljen si situacijom u kojoj živiš. Tako da se desilo da imamo angažovane tekstove iz moranja i potrebe. Vrijeme je ludačko! Akrobacije su na sve strane.
I sam kažeš da ste prinuđeni u ovoj sredini praviti pjesme sa svojevrsnim porukama. Tako, možda najbolje našu svakodnevnicu opisuju riječi jedne vaše pjesme – “Montirane svađe stalno konfuzija, šok”. Kako preživjeti u takvom vremenu i okruženju? Da li je jedino rješenje pritisnuti “dugme turn of”?
Naš način suprostavljanja tome je da se krećemo koliko god možemo u krugu ljudi koji su poput mene, tebe… ljudi koji dolaze na naše svirke. Tu se vrte neke malo zdravije teme i na taj način se isključujemo od tih montiranih svađa i vještačkog ludila. Ne mogu reći da je kriza vještačka, ona je stvarna, ali je vještački napravljena. Jednostavno, nama je konstantno servirana ta konfuzija i kriza. Ako odeš na internet, to se servira, ne možeš da ne primijetiš. Ako sjedneš za TV, isto. Jednostavno nas bombarduju. Ne možeš da se isključiš. Možda da odeš na selo u šumu i da se isključiš. To plaši čovjeka, stvara neku vrstu nervoze, posebno ako se primaš na to. Pesimizam nastaje momentalno. Nas jedino ohrabruje to što se krećemo u krugu ljudi gdje vidiš da nije sve tako sivo. Naravno, problem je što je to mali postotak. Malo je onih koje ne interesuje nacionalizam i slične stvari. U osnovi, malo ljudi ovdje shvata da ima izbor. Ljudi moraju da se odupiru i zato je važno da imamo nekog ko će pokazati da se može. Da li su to muzičari, glumci, književnici ili bilo ko drugi ko razmišlja svojom glavom i ne uzima zdravo za gotovo ono što mu se servira, to nije bitno. Potrebno je da se ljudima pokaže obrazac ponašanja. Mora se približiti publici takav način života. Dosta je tih izmišljenih i nametnutih svađa i tenzija!
Kada govorimo o ovim svađama, tenzijama, sukobima… od rata naovamo, mi živimo u nekom stanju napetosti, iščekivajući ko će povući prvi okidač, pa da se opet pohvatamo za vratove. Ima li nade da krenemo naprijed i neke stvari ostavimo iz nas, u ovom životu? Ili ćemo morati čekati neke druge generacije koje nisu ovoliko zatrovane?
Meni se čini da je ljudima, barem koje ja srećem, postalo jasno da je to podvala i da je to vještački. Zbog toga svi pokušavaju da ignorišu to, da nalaze neke lajt teme, ali ovo jednostavno visi nad glavom, ta stalna prijetnja, stalna opomena da bi sutra mogao da ti bude posljednji dan, da ti je budućnost neizvjesna, da ti je komšija neprijatelj. Možda je najbolji pokazatelj kako se ljudi suočavaju sa tim ovdje u Bosni, gdje je sve ovo o čemu pričamo najizraženije, a opet Bosanci su se pokazali kao najležerniji. Možda to sve nije ni slučajno.
Ali koliko nas ta ležernost, pa čak i letargija, koja je najizraženija kod mladih, može “koštati glave”?
Nije to neobično, jer je ova slika koja te gura nazad mnogo veća, dok je ona koja te gura naprijed, poput alternativne scene, koja spaja, puno manja. Zašto bi se neko priklonio onoj manjoj sceni. Ipak, ne mogu ni da osuđujem mlade ljude koji su letargični. Nisam siguran ni da će naša muzika na nekog mnogo uticati, ali u svakom slučaju nama je prijatnije da sviramo i pričamo o tome i tako nam je mnogo vedriji život i nadam se da svako može naći individualni način da se iskobelja iz svakodnevnice.
Ipak, malo je onih koji to vide. Kako ljudima pokazati gdje smo, ko smo i šta smo… Koliko su nas nisko srozali ovi naši nacionalni lideri? Kako da se otrgnemo od svakodnevnice koju nam drugi kroje?
Ja bih se vratio na individualce. Nemoguće je svima odjednom objasniti o čemu se radi. Taj glas mora da traje. Svaki dan je važan i ako se danas dvojica malo opamete, to je uspjeh. Jedino nam preostaje da se nadamo individualnom osvješćenju, a o nekom masovnom prosvjetljenju nema govora. Neće se pojaviti taj ko će dobiti dovoljan prostor da nešto veće napravi.
6yka.com