Institucije nas ignorišu, a ovo što radimo je običan monolog – tvrde za SrpskaCafe Mićo Blažanović i Radenko Pecelj, štrajkači iz parka “Mladen Stojanović” u Banjaluci koji tamo protestuju gotovo godinu dana.
Blažanović, diplomirani inženjer tehnologije, direktor je fabrike obuće “Fot” iz Teslića od 1996. godine, osim u periodu od 2001. do 2004. godine, kada je i došlo, kako kaže, do niza malverzacija koje su oštetile fabriku, radnike i njega. Pomenuta fabrika je i razlog zbog kojeg već 100 dana boravi u banjalučkom parku.
Njegov cimer u šatoru i saborac u borbi da ih čuju republičke institucije je Pecelj iz Prijedora, borac prve kategorije odlikovan dva puta u ratu, koji je u parku više od 11 mjeseci! Kako kaže, u park su ga doveli egzistencijalni problemi.
Štrajkači iz parka naglašavaju da ne pokušavaju rušiti vlast, kako se često zna čuti, već samo skrenuti pažnju institucija. Kažu da ih ne interesuje ko će biti predsjednik RS, premijer ili predsjednik Skupštine, već ih samo zanimaju njihove slobode i pravo na rad, kako bi obezbjedili egzistenciju za svoje porodice.
Koji su konkretni razlozi zbog kojih ste se odlučili na ovaj vid protesta?
Mićo: U periodu u kojem nisam obnašao funkciju direktora, fabrika “Fot” je opljačkana i sve što je mukotrpnim radom do tog perioda stečeno, uzeto je. Lažnom odlukom Upravnog odbora prodato je zemljište fabrike, nakon čega je novac završio u privatnim džepovima. Novac su, prije svih, uzeli pojedini članovi Upravnog odbora fabrike, zloupotrebom službenog položaja. Nijedan fening nije ostao unutar firme! Fabrika obuće je do sada pretrpila štetu preko 15 miliona maraka! Ovaj kriminal prikrivaju i pojedini tužioci i sudije i svaka borba protiv kriminala mora krenuti iz pravosuđa.
Radenko: Poslije dolaska iz rata, firmu u kojoj sam radio, Autotransport iz Prijedora, zadesila je tranformacija i prelazak iz društvene na privatnu svojinu, što je najčešće značilo i ubrzanu likvidaciju. Ušli smo u štrajk iz kojeg smo uspjeli izdejstvovati reorganizaciju firme, uz pomoć tadašnjeg premijera Vlade RS Milorada Dodika, i spriječiti gašenje. Vlada je tada kupila firmu u stečaju, koja je doživjela reorganizaciju u kojoj se podrazumijevalo da radi dvije trećine radnika, iako je u praksi ostala samo jedna trećina. Tadašnji gradonačelnik Marko Pavić, očito nezadovoljan ovakvim raspletom, izjavljivao je da radnici koji su organizovali štrajk neće početi raditi. Tada se desio konkurs na koji sam aplicirao i dobio odbijenicu. Tako sam došao u situaciju da ne mogu izmiriti društvene obaveze, što je dovelo do toga da mi je u aprilu prošle godine isključena električna energija. To je urađeno bez sudskog naloga, nikakav reprogram ili bilo šta nije mi ponuđeno. Otišao sam u prijedorsku Boračku organizaciju u kojoj su me ismijavali, a kasnije i odbili.
Da li vam se neko obratio od predstavnika vlasti ili opozicije?
Mićo: Bezuspješno se obraćam institucijama koje bi trebalo da riješavaju pitanje fabrike i koji bi trebali provjeriti sve neregularnosti koje su počinjene u njoj. Niko ne haje za tim! Niko mi se od političara nijednog trenutka nije obratio, ni predstavnici vlasti, ni opozicije.
Radenko: Nakon dolaska u park pozvao sam premijerku Željku Cvijanović, resornog ministra Milenka Savanovića i predsjednika BORS-a Milomira Savčića. Samo se general Savčić udostojio, obišao nas, ali ništa konkretno nije ponudio. Išli smo pred ulaz u Vladu RS i u jednom momentu uspjeli iznuditi razgovor sa Savanovićem. Međutim, ni sa njim ništa konkretno nije rečeno. Došao je i Nedeljko Mitrović, isto ništa konkretno.
Da li ste doživjeli ikakve neugodnosti od kada boravite u parku?
Mićo: Bilo je nugodnosti. Poslije ponoći oko nas često borave kojekakve osobe, ne daju nam da spavamo, prijavljivali smo ih policiji. Nadam se da ih više neće biti. Sa druge strane, dolazi nam po danu običan narod, obilaze nas, pomažu i tješe u ovoj našoj tragediji. Posjetio nas je i direktor “Beme” Marinko Umičević, poklonio cipele i na tom gestu sam mu zahvalan.
Radenko: Vidio sam u parku sve i svašta. Vrbovanje djece od raznih stranaka, obavještajnih službi, mnogo prljavih stvari se dešavalo. Trpili smo napade, pljuvali su i urinirali po nama, psovali nam majku. Žalili smo se policiji, vidjećemo hoće li nas zaštititi. Sada kako su topliji dani biće sve više i huligana po parku, koji pokušavaju da nas diskredituju i omalovaže.
Vaši dalji koraci?
Mićo: Pokušaćemo 4. aprila organizovati veliku konferenciju za novinare. Pokušavam da dođem do Evropskog parlamenta za zaštitu ljudskih prava i sloboda. BiH pokušava da uđe u EU, ali ovakva država, kako BiH tako i RS unutar nje, ne može da se nada nekim koracima ka EU kada se konstantno krše ljudska prava i slobode.
Radenko: Mnogi su očekivali da ćemo preko zime odustati, naročito kada je bilo i minus 20, ali smo izdržali. I dalje imam nadu da će se ovo riješiti. Možda ću morati krenuti u štrajk glađu, kao i željezničari u Prijedoru. Iskreno, volio bih otići iz ove zemlje, za nas ovdje nema mjesta. Tražiću azil, a oni neka vladaju. Ako odbacuju čovjeka kakav je Mićo, obrazovanog i uspješnog u vođenju posla, to dovoljno govori o njima. Druge zemlje ga mogu samo poželjeti.
Ukoliko institucije nastave da vas ignorišu?
Mićo: Ako me u ovoj zemlji nastave ignorisati, ja sam onda politički problem pa ću tražiti i politički azil za mene i moju porodicu. Meni očito ovdje nema mjesta. Borac sam prve kategorije, stvarao sam Republiku Srpsku, a meni i mnogim drugim borcima u njoj više nema mjesta. Boračka organizacija za mene ne postoji, ne želim da čujem za nju, to su fiktivne organizacije osnovane iz interesa, predstavnike tih organizacija ne zanimaju borci već lični interesi.
Srpskacafe.com