Gubitak članova uže porodice i višegodišnja razdvojenost od onih koji su preživjeli Drugi svjetski rat, životna je priča Stanoje Aćimovića (84) iz Prijedora.

Prošlo je 75 godina od ratnog vihora koji je ostavio pustoš u selima podno Kozare, ali Aćimović priča da su sjećanja zašuškana duboko u duši i da ih vrijeme ne briše. Imao je devet godina kada je sa porodicom iz rodnog sela Međuvođe kod Kozarske Dubice, otišao u zbijeg na Kozaru.

– Majka je nas 5 djece, uzrasta od 3 do 16 godina, sa nešto malo hrane i odjeće povela na Kozaru, nismo imali zaprežna kola pa nismo mogli puno ponijeti, hranili smo se sa komšijama koje su poveli i stoku, pa smo imali mlijeko i meso- priča Aćimović.

Dva mjeseca skrivali su se na ovoj planinini na kojoj je svaka od porodica imala svoju bukvu.

– Naša bukva je bila velika, nismo je mogli obgrliti rukama, a lišće je bilo gusto i čuvalo nas da ne kisnemo. Od grana i bujadi napravili smo kolibu ispod svoje bukve, bujad smo prostrli na zemlju i ćebence preko nje da nam bude udobnije – kaže on.

Uslijedila je Kozarska ofanziva i obavijest od partizanskih kurira da se svi predaju.

– Kuriri su nam rekli da svaka porodica stavi bijelu maramu na jednu granu u znak predaje i da sa njom idemo na livadu u selo Međeđa, tamo su nas dočekale Ustaše sa psima, poredali su nas po dvoje u kolonu i otišli smo u Hrvatsku Dubicu, niko nije smio maketi iz kolone jer su odmah Ustaše udarali kundacima – prisjeća se Aćimović.

Kaže da su pješačili do Željezničke stanice u Cerovljanima i noć proveli na ledini. Podijeljeni su u 25 stočnih vagona i opet krenuli noću.

– Bilo nas mnogo u jednom stočnom vagonu, hrane nismo imali, bili smo žedni, nismo imali toalet, to su užasne slike – prisjeća se on.

Kaže da su zorom došli u Jasenovac, stražari su im otvorili vrata od vagona koje nisu smjeli napuštati.

– Tu smo bili nekoliko noći u vagonima, stražari su puštali djecu da izlaze po vodu na pumpu i onda smo čuli da je Jasenovac pretrpan i da nas voze dalje – kaže on.

Opet je kompozicija krenula noću i zaustavila se u Grubišnom Polju. U logoru ograđenom tri metra visokom bodljikavom žicoma bili su mjesec dana.

Prisjeća se da su u drugom dijelu logora koji je bio pregrađen žicom bili samo muškarci.

– Jedan dan vidjeli smo dolaze kamioni, u njih su ubacili krampove, motike, lopate, onda su muškarci iz logora ušli u kamione, odvezli su ih u pravcu šume koja je udaljena par kilomeatar od logora, čuli su se pucnjevi, a kamioni su se vratili prazni – tvrdi on i dodaje da su partizani sami sebi iskopali grobove pa da su onda ubijani i da su ih drugi partizani zakopavali.

Priča da su ih Ustaše opet jednu noć potrpali u stočne vagone i odvezli u Bjelovar.

– Smjestili su nas u logor Pavljani, jednu noć oko 22 časa, počeli su da odvajaju majku sa djecom do 5 godina od starije djece, tu je takav jauk nastao i vika koju je cijelo selo okolo čulo, djeca su plakala za majkama, a majke su jaukale za djecom od koje su ih odvajali – prisjeća se Aćimović i dodaje da mu je to odvajanje od majke bio najteži događaj u ratu.

Kaže da su njih 4 djece ostala u Pavljanima i bili su podijeljeni po raznim kućama da rade u seoskim domaćinstvima.

Gubitak oca Steve u Drugom svjetskom ratu, ostavilo je veliki bol kod Aćimovića.

– Kada je probijen obruč na Kozari, moj otac je došao da se pozdravi, rekao je mojoj majci da sačuva barem mene jer sam bio najstarije muško u porodici, mahnuo je i otišao. Nikada ga više nismo vidjeli, lika mu se više ne sjećam, znam samo da je imao šešir- priča Aćimović.

Majka ih vratila u Međuvođe

Njegova majka Mileva odvedena je u ženski logor Sisak, dok je sestra Anka (3) odvedena u Zagreb gdje je i umrla u dječijoj bolnici.

– Majka i 2 komšinice pobjegle su iz logora u Sisku i vratile se u Međuvođe koje je bilo sravnjeno sa zemljom. Svaka je na svom zgarištu napravila od bujadi i grana kolibe kao one što smo imali na Kozari – priča Aćimović.

Nakon završetka rata majka ih je našla u Pavljanima, okupila sve i vratila u rodno Međuvođe.

EuroBlic