Kažu da je sreća kad vidite dimnjačara, a možete tek da zamislite kolika je ta sreća kad se sretnete sa njih dvadesetak. Okupili su se u Prijedoru, na tradicionalnom druženju, a došli su iz BiH, Hrvatske i Slovenije.
Među njima i jedna dama, jedina koja se, zvanično, na našim prostorima bavi dimnjčarstvom. Nije ga se odrekla ni kad je dobila “državni posao”.
“Radnim danima sam vladin službenik a vikendom, uz oca, sam dimnjačar jer ne mogu tek tako napustiti ovaj posao. S obzirom na to da je dimnjačarstvo moja ljubav od malih nogu, ne mogu mu tek tako okrenuti leđa, a živim za osmijeh svojih mušterija kada pokucam na vrata”, rekla je dimnjačar iz Brčkog Dajana Đurić.
Na vrata 78 registrovnih dimnjačara u BiH kucaju brojni problemi. Kažu da se s njima bore kako znaju i umiju. Valjala bi moernija oprema, ali i vraćanje zanimanja “dimnjačar” u škole. U tom slučaju, Edin ne bi razmišljao gdje će upisati sinove.
“Hoćemo da pokažemo čak i našim vlastima da ljubav prema ovom poslu postoji, ali obrazovanja za ovaj smjer nema pa ih i ovako molimo da tu ljubav pretvorimo u struku”, rekao je dimnjačar Edin Bijelić.
“Ako pogledamo, ’81. i ’82. su zadnji dimnjačar i vatrogasac izašli iz redovnog školovanja. Ovo su sada sve prekvalifikacije”, objasnio je dimnjačar Jadranko Đurić.
Kad se probistrila tekuća problematika, na red je došla i legenda o sreći koju donose dimnjačari. Goranu je sve to mnogo simpatično.
“Gdje god se pojavimo ista je fama o srećnim ljudima da se uhvate za dugme i da budu srećni barem taj dan”, priča dimnjačar Goran Stojić.
Nije to neko tek tako smislio, šale se dimnjačari. I uvjeravaju da su, u dugogodišnjim karijerama, sigurno mnoge usrećili. Pa makar im samo pročepili dimnjak.
ATV BL
