Rudar-Prijedor je osvajanjem drugog mjesta u regularnom dijelu prvenstva Prve lige Republike Srpske premašio sva očekivanja svojih simpatizera.
Vrijedi podsjetiti da su „rudare sa Sane“ ljetos, izuzimajući sa spiska Ognjena Davidovića i Ervina Ćatića, koji su proljetos debitovali u posljednjem kolu Premijer lige BiH protiv mostarskog Veleža, od 22 igrača napustilo njih 16.
Nije ni slučajno što je šef stručnog štaba Zlatko Jelisavac tada sasvim realno najavljivao da je cilj njegovih izabranika borba za opstanak, tačnije obezbjediti ga na vrijeme – plasmanom u Ligu 6 za prvaka.
Iako u ostalim namjerama, orijentaciji na igrački kadar iz Omladinskog pogona Prijedorčana i stvaranje ekipe, sa većinom mladića iz regije, nije u potpunosti posao završen, Jelisavac je, valjda Božijom promisli klubu, prije svega onima koji ga vode, iako je i njihov udio u ostvarenom za pohvalu, odredio pravi putokaz.
Naime, s obzirom na krajiški mentalitet, ali i činjenicu da su banjalučki Borac, Kozara iz Gradiške i Rudar-Prijedor (tada doduše Rudar iz Ljubije), uz poštovanje ostalim rivaalima u tom društvu za borbe u završnici takmičenja, drugoligaši iz vremena bivše Jugoslavije, kroz prizmu njihovih dometa može se potvrditi navedena konstatacija.
Previše prilike za više momaka, poniklih na prijedorskom Gradskom stadionu,iskreno rečeno nije bilo, nisu u većini nosioci igre.
Upravo protiv Kozare, u protokolu se moglo vidjeti, da stari sportski prijatelj sa druge strane istoimene planinske ljepotice ima mnogo više prvotimaca, kako iz Gradiške tako i onih do 21 godine.
Ali, put iskusnog stratega Velimira Stojnića, kojeg u Rudar-Prijedoru nisu baš najbolje razumjeli ili to nisu željeli, „trnovit“ je.
Za takvu stazu, koja nije „zvjezdana“, potrebno je mnogo strpljenja, rezultati ne dolaze odmah, dosta je oscilacija, tako se Gradiščani, po narodnoj „uzdajući se u se“, tek u posljednjem trenutku i nađoše među šestorkom boljeplasiranih prvoligaša.
Borac, velikan fudbala Srpske, je nešto sasvim drugo.
Logistikom iza sebe, uslovima, ali i jasnim ambicijama, uvijek je „magnet“ za mnoge igrače ne samo sa ovih prostora, nego i šire.
Zimus je u njegove redove otišao Bojan Burazor, najbolji iz tima Rudar-Prijedora, koji za razliku od prethodnih sezona, kada su kod njega stizale pridošlice, čak i od Brazila do Japana, „iz daleka“ je jesenas imao samo pouzdanog Novicu Petrovića, kome se u nastavku sezone priključio Milenko Malović.
Ostali su najdalje iz Banjaluke (Draško Lolić, Milan Šakić), Krupe na Vrbasu (Srđan Malinović) i Gradiške (Slaven Kovljen, u prvom dijelu i Aleksandar Majdanac) potražili su afirmaciju i našli je svojim dobrim partijama.
Da ne bude zabune o mladosti.
Prosječna starost 19 fudbalera koji su nastupali u šest proljećnih kola iznosi tačno 22 godine, najstariji je Petrović u najboljim igračkim godinama, sa 27, kao i 26-godišnjaci Malinović, Mile Popović i Vedran Panić, a najmlađi standardni u prvoj postavi Davidović (18) i Stefan Gavranović sa 19, koliko ima i David Kuridža, koji čeka svojih „pet minuta“.
Apetiti su zbog duge ravnopravne borbe sa Banjalučanima porasli, ali Borac sa prednošću od 14 bodova korača ka šampionskoj tituli.
Uostalom, oba puta je slavio, u Prijedoru sa 3:2, nedavno kod kuće rezultatom 2:0.
Na ljudima koji vode Rudar-Prijedor je da, uvažavajući i sponoze, jasno se odrede.
Ukoliko u narednoj sezoni ili onima koje slijede žele da se upuste u borbu za povratak u bh.elitu onda moraju i da zadrže najbolje igrače.
Mnogi će reći da je samo Zoran Milutinović ostao kod kuće, oko takvog majstora i graditelja igre, mogla se praviti koncepcija sastava za budućnost.
Nije kasno nikada, ako se znaju jasni planovi, iako, sa sve većim zahtjevima, vezanim za uslove nadmetanja u premijerligaškoj konkurenciji, najbitnije je i dalje crpiti snagu iz svoje fudbalske škole i poklanjati joj maksimalnu pažnju.
Tekst i foto – Nenad Đerić/Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com