Svjedok koji je preživio strijeljanja u prijedorskim logorima, u sudnici Suda BiH prepoznao je čovjeka koji je dolazio i izvodio zarobljenike, naglasivši da je imao “rukavicu, nož i redenik na sebi”.

Nermin Karagić je kazao da je dugo čekao kada će doći dan da svjedoči o onom što je uspio preživjeti. Ispričao je da je bio malodoban kada je u ljeto 1992. godine napadnuto njegovo selo Rizvanovići. Zajedno s ocem i drugim muškarcima pokušao je da prijeđe na bihaćku teritoriju.

“Sjeli smo da odmorimo kad se začula pucnjava i ‘stoj, ne bježi’. Vidio sam četiri-pet vojnika u uniformama SMB. Bilo je i rezervne policije. Uhvatili su nas i bijelim kombijem u nekoliko tura prebacili u Dom Miska Glava”, prisjetio se Karagić, dodavši da je bilo 117 zarobljenih muškaraca, među kojima i nekoliko maloljetnika.

Ispitivanja i premlaćivanja u Domu, kako je rekao, počela su prve noći. Odveden je i njegov otac. Svjedok je kazao da se vratio modar i rekao mu: “Bolje metak nego ovo doživjeti.” Za Islama Hopovca svjedok je kazao da je dobio potres mozga i da misli da nije živ došao do Ljubije.

“Čuli su se krici i udarci”, izjavio je svjedok, istaknuvši da je nekoliko zarobljenika izvedeno i nisu se vratili, a neki su podlegli zbog zlostavljanja.

Svjedok je kazao da je prepoznao čovjeka koji je dolazio i izvodio zarobljenike. “Imao je rukavicu i nož te redenik na sebi. Ovdje u sudnici ga vidim. Ima plavu košulju. On je bio sva tri dana u Domu i vidio sam ga kad smo zarobljeni. (…) Jednom sam vidio da su vrhovi prstiju bili krvavi ili nož”, rekao je svjedok, dodavši da se nada da ne griješi.

Sudsko vijeće je konstatovalo da je Karagić pokazao na optuženog Zdravka Panića, a on je prokomentarisao da je mislio da se zove Ranko.

Panić je sa Slobodanom Taranjcem, Miodragom Glušcem, Rankom Babićem, Rankom Došenovićem, Marinkom Praštalom, Radom Zekanovićem te Trivom i Milanom Vukićem optužen da su od 27. do 30. jula 1992. sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u Prijedoru.

Prema optužnici, Taranjac, Glušac, Babić zvani Lipicaner i Došenović zvani Rane su 27. jula učestvovali u zarobljavanju 110 civila bošnjačke nacionalnosti u mjestu Miska Glava, dok su Zekanović, Došenović i Praštalo optuženi za nečovječno postupanje. Taranjac, Glušac, Babić i Došenović su, kako se navodi, svojim podređenima naredili da izdvoje 15 maloljetnika sa stadiona, gdje su dovedeni zarobljenici, i odvedu ih u logor Trnopolje, a ostalih oko 80 na lokalitet rudnika Ljubija, takozvane Kipe, gdje su strijeljani.

Praštalo je optužen da je učestvovao u strijeljanju tih zarobljenika, od kojih su trojica uspjela preživjeti.

Taranjac je optužen kao predsjednik Kriznog štaba Ljubija i čelnik civilne vlasti, Glušac u svojstvu zamjenika komandanta Šestog ljubijskog bataljona 43. brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Babić kao operativac, a Došenović kao pomoćnik komandanta za bezbjednost, a ostali kao pripadnici “Miskoglavske čete” te vojne i civilne policije.

Iz Doma Miska Glava svjedok se, kako je kazao, sjeća osobe po imenu Marinko, koji je radio u bolnici.

Karagić je rekao da su zarobljenici odvedeni na stadion Ljubija, gdje su poredani uza zid i fizički udarani “dok ne umreš”, dok su grupa maloljetnika i još nekoliko zarobljenika izdvojeni u svlačionice.

“Ispod nas je bio potok krvi. Vidio sam kako vojnik u šarenoj uniformi puca jednom čovjeku u potiljak. (…) Ruke su mi bile podignute, a ispod sam vidio čovjeka koji desno do mene pada i četvoricu koji ga udaraju. Vidio sam pušku s bajonetom”, prisjetio se svjedok.

On je kazao da je zlostavljanje trajalo nekoliko sati, te da im je potom naređeno da tijela ubijenih unesu u autobuse.

“Nosio sam čovjeka bez glave i kasnije se utvrdilo da je to bio moj otac. I još jednog sam nosio. Tokom vožnje su nam prijetili. (…) Kad se zaustavio autobus, naređeno je prvoj trojici da iznesu tijela, a potom se čuje rafal. Onda sljedeća trojica, sljedeća trojica”, posvjedočio je Karagić.

On je izjavio da od straha nije pomogao zarobljeniku koji je bio na redu ispred njega i koji je pokušao oteti pušku vojniku, već je u tom momentu pobjegao kroz otvoreni prozor. Naredne dane lutao je puzeći kroz travu i skrivajući se, da bi opet bio zarobljen u Rakovčanima. Tada je uspio pobjeći u trenutku dok je zakopavao tijela, kako je rekao, dvojice poznatih ljudi.

Po dolasku u blizinu svoje kuće nakon bijega, Karagić shvata da je sam, te je tada, kako je naveo, prvi put zaplakao. Prijedor je napustio 21. augusta 1992. godine.

Suđenje se nastavlja 29. maja.

BIRN