Goran Jeftić Shmuci (38) iz Prijedora počeo je da tetovira davne 1996. godine, kada je i njemu urađena prva tetovaža improvizovanom mašinicom od tehničke olovke. Tada je upisao srednju elektrotehničku školu jer ga je interesovala struja, a ljubav prema crtanju je hobi iz detinjstva. Tako je spojio dve stvari koje su ga zanimale i napravio prvu mašinicu.

Kako je bilo u to vreme kada si počinjao u poređenju sa današnjim tetoviranjem?

– Odnos tog perioda i ovog danas su nebo i zemlja. Mi nismo imali ni internet, niti dostavu kao što se danas oprema naručuje. Jednostavno, taj period je bio totalni mrak. I sve što si naučio, naučio si kroz praksu tako što si isprobavao na prijateljima. Kasniji razvoj same tattoo industrije i igala u rinfuzu je dobro došao da se nauči i procijeni dobra i kvalitetna igla. Danas se igle rade u milionskim serijama i iako je zapakovana ne znači da je dobra.

Ima li razlike u klijenteli ovde i preko?

– Mislim da nema mnogo razlike. Jedina razlika je u platežnoj moći naših ljudi i ljudi preko. Ali sve je to ekonomija, tj. odnos cijene i kvaliteta.

Koja je osnova dobre tetovaže?

– Prema mom mišljenju, osnova dobre tetovaže je dobra priprema samog motiva. Često pričam sa klijentima i pokušavam da kroz njihove životne priče ili događaje koji su im bitni u životu, osmislim priču i dizajn za tetovažu. To je ta autentičnost koja se cijeni u ovom poslu, ali nekada zna biti i jako naporna. Slušati tuđe životne priče stekneš osjećaj da si sveštenik i da ti je neko došao na ispovijest.

Šta te inspiriše, a šta motiviše?

– Iskreno, osnovna inspiracija mi je sloboda koju mi ljudi daju. Dovoljno je da mi daju jednu smjernicu i odmah mozak počinje da formira motiv u glavi.

Da li posećuješ tattoo konvencije?

– Često sam posjećivao konvencije na kojima sam i sam uzimao učešća radi takmičenja i svega jer je fino osvojiti neku nagradu. Ali u zadnje vrijeme mi je draže da je posjetim kao gost i da se družim sa kolegama. Prvo, jer na konvencijama se polomimo živi i uvijek je neki stres i žurba da se odradi što bolje i što kvalitetnije, a sa druge strane sam shvatio da to takmičenje, koliko je dobro, toliko je i loše. Prije samog takmičenja smo svi dobri, a poslije niko sa nikim ne može. Takmičenje je samo stvar datog momenta i odabira motiva. Oko 90 odsto ljudi koji dođu da učestvuju su odlični majstori, tako da o tome nema priče ko je bolji a ko lošiji.

Koliko često tetoviraš nedeljno/dnevno?

– Pa, ja sam mrtvi šljaker i obožavam da radim. Radim od ponedeljka do petka, od 11-19h. Nekada sam radio mnogo, i po 1.000-1.200 ljudi godišnje. Ali u zadnje vrijeme sam smanjio mnogo jer moram da mislim na zdravlje. Sada radim jednu do dve tetovaže dnevno. Za ostale sitnice imam radnike koji rade za mene u studiju.

Ideš li na tattoo gostovanja?

– Znam ponekada otići, a to je jednom-dvaput godišnje i to na kratko vrijeme, maksimalno deset dana. Jer, jednostavno stil života na Balkanu mi daleko više odgovara nego stil zivota u Evropi ili svijetu.

Koji je tvoj životni, a koji tattoo cilj?

– Životni cilj mi je, kao i svakom muškarcu, da formiram svoju porodicu i ostavim nasljednike. Jer, bez potomstva kao da nisi ni postojao na ovom svijetu. Po mom mišljenju, to je jedina stvar koja će ostati iza nas. Tattoo cilj mi je da znanje koje imam prenesem na nekoga ko će ostati iza mene u životu.

Imaš li neku poruku mladim tetovažerima?

– Da, imam nekoliko savjeta. Prije svega, često sam u kontaktu sa mladim umjetnicima koji traže savjete i uvijek pomognem kada mogu. Ono što ću im prije svega reći je da mnogo povedu računa o higijeni. Sve što se dodirne prljavom rukavicom mora da bude ili sterilisano ili bačeno. Zato na početku koristite svijetle rukavice da vam mozak memoriše sam taj proces i šta se smije a šta ne smije dirati. A drugo, samo crtajte.

Poruka mušterijama/klijentima?

– Porka mušterijama i klijentima je da daju slobodu umjetnicima i sigurno će biti zadovoljni rezultatom.
Imaš li idole?

– Nisam osoba od idola, više sam tip koji cijeni nečiji rad ali prije svega gledam kakav je ko kao čovjek. Mogu da cijenim nečiji rad ali ne moram da cijenim i tog majstora. I obrnuto naravno.

Da li biraš motive i da li si do sad nekoga odbio?

– Ne biram motive. Radim gotovo sve. Kada kažem “gotovo”, ne radim kolor portrete jer u njima nisam dobar. Teoretski znam, ali praksa je nešto drugo. A, nisam rad da uništim nekome kožu. Kada se vodi legalno posao, onda je teško da odbiješ nekoga ko plaća i želi nešto. Više pokušam da ga posavjetujem ako je loš motiv (što ljudi često i poslušaju), ali ako je neko uporan, onda to i dobije.

Da li si imao nekih neprijatnosti ili neke zanimljive anegote koje bi izdvojio/ispričao?

– Uh, dug je staž iza mene tako da sam dosta tih angdota i zaboravio, ali uvijek ima zanimljivih dešavanja u studiju. Pogotovo kada imaš oko sebe ekipu uz koju je uvijek smijeh. To su mi kao članovi porodice. Neprijatnosti su se znale dešavati ali samo kada sam radio slova. Ljudski mozak čudno radi. On registruje prvo i zadnje slovo. Ostala mogu da budu i izmješana ali će on da pročita kako treba. Tako se znalo dešavati da se napravi permutacija dva slova. Ali, poslije se to prepravi i napravi na novo.

Najmlađa/najstarija mušterila?

– Inače u studiju ne radim osobe ispod 16 godina. Čak ni sa potpisom roditelja, jer smatramo da oni nisu dovoljno zreli i svjesni da nose na sebi nešto do kraja života. Ali moram da priznam da sam odradio rođaku tetovažu kad je imao 15 godina. Najstarija osoba je bio jedan dekica iz obližnjeg doma penzionera koji je imao 83 godine i čitav život je želio tetovažu. Napravio je posvetu za svoju djecu.

Koje si sve javne ličnosti tetovirao?

– Uh, nisam baš toliko dobar i kvalitetan da te slavne ličnosti dolaze baš kod mene. Možda i zbog sredine u kojoj živim. Ali, bilo je političara, glumaca, pjevača …

Da li ti mušterije postavljaju neka pitanja koja te nerviraju?

– Prije je bilo takvih pitanja, sada sve manje. Najviše se nerviram kada mi ne objasne ni šta žele konkretno, a već pitaju za cijenu. Shvatio sam da je naše obrazovanje totalno propalo jer većina (ali bukvalno) ne znaju ni dijelove tijela. Tako, npr. zglob šake je danas – tamo gdje se nosi sat, ili tamo gdje se rezu vene…

Kad ćeš u penziju?

– Pa, imam kredit da otplatim i čim to završim mogu u penziju. Jos jedno 19 godina… Hahahahhaha…

Tattoo Club Srbija


Foto – Goran Jeftić Shmuci