Naredne dane, Nenad Grujičić će provesti u nastupima na obali rijeke Sane, u Oštroj Luci i Prijedoru, na stazama svoga djetinjstva. Osnovnu i srednju školu završio je u Gomjenici i Prijedoru, a svojim pjesničkim i umjetničkim djelom ostao vezan za zavičaj.
Prvog avgusta, nastupiće na poznatoj pjesničkoj manifestaciji „Šušnjar 2017“, u Oštroj Luci, gdje je inače istoimenu nagradu primio prije petnaest godina za knjigu izabranih pjesama „I otac i mati“ u izdanju Matice srpske iz Novog Sada.
Već narednog dana, drugog avgusta, kao glavni gost, nastupiće u Prijedoru, u „Galeriji 96“, na promociji novog, drugog po redu broja časopisa za književnost i umetnost „Srp“, koji mu je u rubrici „Prijedloga za lektiru“ objavio poemu „Pokrivanje kuće“. Trećeg avgusta, očekuje se njegov pjesnički nstup u Kozarskoj Dubici.
Dvanaestog avgusta, pak, u okviru „Kulturnog ljeta“ u Prijedoru, Nenad Grujičić će, po pozivu kneza Radovana Egića, svojom besjedom svečano otvoriti „Dragotinjske večeri 2017“, jedinstvenu kulturnu manifestaciju u jedinoj kneževini na Balkanu, u mjestu Dragotinja na Kozari. Inače, Grujičić je 2005. godine na čuvenim „Književnim susretima na Kozari“ dobio prestižnu nagradu „Skender Kulenović“ za knjigu izabranih i novih pjesama, „Svetlost i zvuci“, u izdanju Srpske književne zadruge iz Beograda.
Prvi odlasci na „Šušnjar“?
– Bilo je to daleke 1979. godine, kada sam na ovoj slavnoj pesničkoj manifstaciji sreo i upoznao Duška Trifunovića, ali i Jovu Tontića i Dušana Praću, pjesnike koji su kao mještani bili među osnivačima ove pjesničke manifestacije. Nažalost, sve trojica nisu više među zemaljski živima. Pjesnički „Šušnjar“ je jedno od naših najvažnijih nadahnuća i sastajališta, gde se prisjećamo biblijske tragedije 5500 umorenih Srba na ovoj podgmečkoj tački u Drugom svjetskom ratu. U slavu života i ljudske pobjede nad ništavilom, kazivaću svoju poemu „Pokrivanje kuće“, koja govori o podizanju čovjeka iz pepela, o feniksovskoj snazi neprestanog obnavljanja ognjišta i doma.
Nastupi u Potkozarju, u Prijedoru?
Prijedor je meni što Vranje – Bori Stankoviću ili Dablin – Džemsu Džojsu. Značajan dio svoga pjesničkog i proznog stvaralaštva posvetio sam svjetlosti i zvucima djetinjstva. To su neprolazne arkadijske slike koje ovjenčavaju svaki umjetnički čin u melodiji maternjega jezika. Na promociji književnog časopisa „Srp“ u Prijedoru planiram takođe da govorim poemu „Pokrivanje kuće“, čije su slike nikle u mojim djetinjim očima što su posmatrale oca Draška, ojkačkog viteza u Potkozarju, koji je imao i ulogu vikala, to jest, „čađe“ prilikom pokrivanja tek podignute nove kuće. To postavljanje darova, peškira i košulja, na tek posječenu ljeskovu veliku granu na golim gredama tek podignutog krova dok uz ojkačku pjevaniju pristiže crijep iz ruke u ruku okupljenog svijeta na nesvakidašnjoj svečanosti, ovjekovječeno je u ovoj poemi kao prirodni poetsko-pozorišni čin. A s druge strane lica života, i prolaznosti naše ljudske, vijenac ispisanih imena sa prezimenom Grujičić nalazi na monumentalnom spomeniku na Kozari, što govori o porodičnim tragovima moje loze u velikoj srpskoj tragediji iz Drugog svjetskog rata tokom neprijateljske ofanzive, to jest, napada njemačke armade i ustaške nemani na goloruki srpski narod i djecu. Grandiozan je junački partizanski proboj kroz đavolji obruč fašističkih zveri, proboj koji toj čuvenoj bici daje oreol antičke epopeje. Bez izražene svijesti o ovom istorijskom događaju od prije 75 godina, besmisleno je posjetiti Kozaru, a pogotovo „Književne susrete na Kozari“, koji su kao ideja i praksa nastali na temelju pomenute kozarske epopeje.
Dolazak u Gornju Dragotinju kod Prijedora na festival srpske narodne kulture?
Radujem se dolasku u ovo znamenito mjestašce moga zavičaja. Značajan broj pjevača ojkače iz Dragotinje, naročito iz porodice Turudija, učestvovao je mojoj prvoj umjetničko-dokumentarnoj televizijskoj emisiji „Ojkača – vjekovna pjesma Potkozarja“, 1989-1990. godine, kada je televizija Novi Sad napravila veliki bum sa tom emisijom na jugoslovenskom i širem prostoru. A godinu dana potom, 1991. godine, u Ohridu, na „Smotri jugoslovenskog radija“, novosadska emisija „Od bećarca do ojkače“, čiji sam bio pisac scenarija, osvojila je prvo mjesto. I, evo, tri decenije poslije prvog izdanja knjige „Ojkača“ (1988), u izdanju Radio-televizije Srbije i Brankovog kola krajem ljeta pojaviće se nova antologija krajiških ojkača „Pjevaj, ori, prozore otvori“, koja će po prvi put donijeti i spisak od 1440 pjevača ojkače od sredine devetnaestog vijeka do današnjih dana. Uspio sam sa svojim brojnim saradnicima aa iznjedrim riznicu imena zaboravljenih običnih ljudi koje je krasio ofrejsko- slavujanski dar pjevanja vjekovne ojkače na prostoru Bosanske Krajine, Banije, Korduna, Like i Dalmatinske zagore do Jadranskog mora. Knjiga će donijeti 2000 ojkača u rimovanom deseteračkom dvostihu. Na „Dragotinjskim večerima“ ću, pored ostaloga, osvijetliti i ojkački fenomen u Potkozarju.