Više nego uspješno Ljubica Ivetić ulazi već u četvrtu sezonu kao trener rukometašica „Mire“ iz Prijedora, braneći sa svojim klubom čast ovog sporta Republike Srpske u Premijer ligi BiH.

Vrijedno je istaći da je djevojka, koja je 7.juna napunila 26 godina, a odlikuje se ozbiljnošću i kulturnim odnosom na terenu i van njega, najmlađi trener, kako u ženskoj, tako i muškoj konkurenciji elitnog bh.rang.

-Od 2014. godine sam i najmlađi trener. Pošto nisam nikad istraživala, nije isključeno da sam, možda, i na široj teritoriji, regiji ili Balkanu, s obzirom da sam sa 22 godine života počela da obavljam trenerske poslove. Prvo je to bilo vođenje statistike igračica na utakmicama, zatim preuzela seniorsku ekipu. Pomenute godine samo Zlata Zubac iz redova šampiona „Gruda“’ i ja smo bili ženski treneri u BiH, da bi kasnije i ekipa „Katarine“ iz Mostara dobila ženskog trenera Korneliju Rajković, a od ove godine to će imati i „Izviđač“ iz Ljubuškog u imenu Andree Prusine – priča Ivetićeva.

Rođena je u Livnu a ratne 1992. godine spletom nesretnih okolnosti i proteklih nemilih događaja doselila se Prijedor, u kuću koju su njeni djed i baka sagradili u naselju Urije.

Rukometom je počela da se bavi u svojoj devetoj godini, a najveći razlog je bio činjenica što je godinu dana ranije njena sestra Slađana počela da trenira ovaj sport i konstantno je prepričavala šta se dešavalo na treninzima.

-Slađa je počela da trenira rukomet na nagovor drugarice iz naselja koja je nešto prije nje krenula na treninge u Školi rukometa „Pjegice“ a mislila je da ide na trening odbojke. Školu su vodili trener Milenko Popović, čovjek sa izuzetnom energijom koji je obožavao rukomet i okupljao veliki broj djece, ne mjereći svoje vrijeme koje je ulagao u te mlade ljude, i njegov saradnik Miodrag Bajalica koji se potom preselio u Beograd gdje i danas živi. Druženje i treniranje u školi rukometa, kao i vrijeme koje smo tamo provodili bilo je nezaboravno i dan danas ga se s radošću sjećamo i prepričavamo. Dosta smo trenirali, mnogo utakmica i turnira igrali, ali imali i zajedničkih izleta. Svake nedjelje bili smo na planinarenju, sankanju ili skijanju u zimskom periodu na Mrakovici na Kozari, putovali smo i na more u Budvu sredstvima obezbjeđenim iz sopstvenog rada i rada naših roditelja vikendom na pošumljavanju koja su organizovana na teritoriji prijedorske opštine, dva puta smo išli na pripreme u Sombor, kao i vikend druženje i plivanje u zimskom periodu na zatvorenim bazenima u Banjaluci – prisjeća se Ljubica.

Naravno, rukometni napredak bio je u prvom planu.

Redovno su djevojčice iz „Pjegica“ odlazile na kadetska i juniorska prvenstva na teritoriji čitave BiH, tada često organizovanim, dok ih danas gotovo i nema.

Ivetićeva smatra da se tada više radilo i da su se puno ozbiljnije i odgovornije shvatale obaveze prema rukometu.

Pita se zašto je danas drugačije, a često odgovore pokušava pronaći u savremenom tipu porodica, novim generacijama, kao i ozbiljnosti situacije u kojoj se sport nalazi uopšte.

-Kako smo odrastali i sazrijevali prelazili smo u „Miru“. Trenirali i učili sa njenim prvotimkama. Vremenom ova Škola rukometa je prestala sa radom i ugasila se. „Mira“je 2007.godine ponovo postala premijerligaš i punih 10 godina igra u kontinuitetu ima taj status. Prijedorski klub je stabilan, svoje mjesto nalazio u sredini tabele i lagano kroz takmičarske sezone prilazio samom vrhu (dugo je bila vicešampion), da bi 2013/2014 postao šampion BiH, a te sezone pripala mu je „tripla kruna“, s obzirom da je osovjio i pehare u Kupu BiH i Kupu Republike Srpske – nastavlja Ivetićeva.

Upravo u toj najuspješnijoj sezoni za „Miru“ u njenoj istoriji vodila je trenersku statistiku kao igrač, jer je imala manju minutažu u utakmicama.

Tada ni sanjala nije da bi jednog dana mogla da bude trener.

Uvijek je zamišljala da joj je rukomet hobi, jer ga je zaista voljela, a prednost je dala obrazovanju.

Četiri godine živjela je u Banjaluci i stekla zvanje diplomiranog socijalnog radnika.

I pored svih zahtjeva vezanih za studije na državnom fakutetu, stizala je u grad na Sani na treninge u sportskoj dvorani „Mladost“.

-Povratkom sa studija, kao i velikim, rekla bih drastičnim, promjenama poslije osvajanja titule ponuđeno mi je da preuzmem seniorsku ekipu u junu 2014. godine, pošto je tadašnji trener Darko Gligorević odlučio da se povuče iz privatnih razloga. U kakvu „ludost“ se upuštam tada nisam ni bila svjesna. Iz prve ostave otišle su, odlaskom u inostranstvo dva standardna beka Slađana Ivetić i Milice Vlahović, Azra Bašanović se vratila u matični klub Bihać, a prestala je sa aktivnim bavljenjem rukometa najiskusnije krilo Sanja Jevtić, ali se, i bez adekvatnih pojačaja nisam uplašila, prihvatila sam izazov i počela da radim, kako bi uradila sve što je u mojoj moći da ostanemo tamo gdje nam je mjesto u bh.rukometu. Naravno, imala sam punu podršku Uprave kluba na čelu sa predsjednicom Nadom Đaković i uživala sam njihovo povjerenje, ali ne i povjerenje javnosti koje je bilo izuzetno sumnjičavo i očekivalo ispadanje iz najvišeg ranga takmičenja – kaže Ivetićeva.

Njena prva trenerska sezona, 2014/2015 bila je itekako uspješna.

„Mira“ je zauzela peto mjesto u prvenstvu, ali osvojila Kup RS i drugo mjesto u Kupu BiH, plasmanom u finale.

U sljedećoj 2015/2016 Prijedorčanke su bile, uz trijumf u Kupu RS, trećeplasirane i sedmi put zaredom uspjele su da obezbjede pravo učešća u nekom od evropskih takmičenja, ovaj put u Čelendž kupu.

-Prošle sezone Gradska uprava i rukovodstvo našeg kluba omogućili su da prvi put u istoriji izađemo na evroscenu. Žrijeb nam nije bio naklonjen. Rival u 2.kolu bila je ekipa iz Holandije, a uz dogovor klubova oba susreta odigrali smo u gostima i poraženi. I pored velikih promjena u ekipu, jer je pet igračica napustilo klub u polusezoni, osvojili smo treće mjesto u prvenstvu, a tri puta zaredom kao trener stigla sam do trofeja u Kupu RS – ističe Ivetićeva, koja je u Banjaluci stekla zvanje trenera rukometa treći stepen, obogativši svoje stručno usavršavanje.

Poslije godinu i po dana volonterskog rada u Javnoj ustanovi „Centar Sunce“Prijedor koja se bavi obrazovanjem, vaspitanjem i radnim osposobljavanjem djece sa smetnjama u razvoju i položenog Stručnog ispita iz ove oblasti dobila je marta mjeseca stalno zaposlenje na poslovima stručnog saradnika – socijalnog radnika .

Vrijedno je pripremala podmlađeni sastav za nova iskušenja, a na kraju pomalo sjetno konstatuje:
Poslije 17 godina provedenih u rukometu mogu slobodno da kažem da je iz godine u godinu sve teže i teže. Talenata ima jako puno, na našu sreću i zadovoljstvo, međutim finansijska podrška za oblast sporta u državi je sve lošija i lošija, što direktno utiče da se mladi i perspektivni sportisti ne treniraju na adekvatan način, a samim tim i njihove mogućnosti za razvoj su sve manje.

SESTRA NAJVEĆA PODRŠKA

Veliku podršku u svim poljima života i rada pruža joj njena porodica, ali najveću podršku u svijetu sporta starija sestra Slađana Ivetić koja igra u Nemačkoj.

Igrala je za „Miru“ do 2014. godine na pozicijama desnog krila i desnog beka, jer je imala izuzetnu lijevu ruku s kojom je razorno šutirala.

-U tradiocionalnom Izboru sportiste grada Prijedora bila je izabrana za najboljeg sportistu 2012. Godine – s ponosom naglašava Ljubica.

Tekst i foto – Nenad Đerić/Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com
Foto – Ljubica Ivetić