“Oni što dobijaju 4.500 KM neka pričaju. Ja ću za 1.500 KM da glasam. Od mene dosta.” Ovako mi je jedan poslanik Narodne skupštine Republike Srpske objasnio kako vidi ulogu profesionalnih poslanika u odnosu na one koji su zadržali svoja radna mjesta, a za rad u najvišem zakonodavnom organu primaju takozvane paušale. Tako se ovaj poslanik za svoga četverogodišnjeg mandata za riječ javio, čini mi se, jednom.

Rad Narodne skupštine Republike Srpske pokrivala sam pet godina, a nakon rođenja druge kćerke pratim rad Skupštine grada Prijedora. Sjednice veoma rijetko propuštam i ne dolazim samo po izjave, nego sam tu od početka do kraja, pa mi je poznato kako ko diše. Jednom je zamalo naslov mogao da glasi da se jedan odbornik javio za riječ. Ipak, ispostavilo se, greškom je pritisnuo taster za prijavu diskusije. Predsjednik parlamenta ga, u čudu, prozvao, ovaj se unezvijerio, pa brže-bolje isključio taster: “Ne, ne, nisam ja”. A cijela sala uprla pogled ka njemu, pa u smijeh. Godinama prolazi na izborima, a gotovo nikad prozborio nije. (O tome kako redovno prolazi posljednji na listi bilo koje stranke pisaćemo kada budemo pokrivali predizbornu kampanju iduće godine.)

Za razliku od ovih izabranih predstavnika naroda što ni ne pokušavaju biti primijećeni, postoje oni koji se javljaju na gotovo svaku tačku dnevnog reda. Među njima ima onih koji govore samo da bi govorili, a ima i onih koji se za svaku diskusiju pripreme odnosno u najmanju ruku pročitaju materijale. Ne znam za vas, ali meni je to jedan od kriterijuma kada glasam na izborima.

Tako pojedinci. A kako stranke?

Kompleks nevidljivih nose političke stranke, članice koalicija u kojima su najveće stranke ujedno i najvidljivije, a, gledano iz ugla manjih, često i jedine vidljive. Takav kompleks, na primjer, nosi SNSD u Prijedoru, bivajući nevidljiv od ovdašenjeg DNS-a, dok su na nivou Republike Srpske uloge obrnute.

Kada mediji izvještavaju sa sjednica Skupštine grada Prijedora (a tako je i sa svim drugim skupštinama), za sagovornike najčešće uzimaju predlagača tačke dnevnog reda i/ili gradonačelnika, te odbornike iz opozicije, ako su glasali različito od skupštinske većine. Da se ne bi mislili ko hoće, ko neće, ko je raspoložen za izjavu, ko nije, da li ima ili nema nešto za reći, novinari najčešće pozovu one odbornike koji su se i javili za diskusiju i traže da im pred kamerama ponove isto ono što su rekli i u obraćanju parlamentu. Onda se oni odbornici iz vlasti, koji su diskutovali, a po koje niko od novinara nije došao, ljute, misle da ih se namjerno ignoriše i zaobilazi, bune što im propada diskusija… A to nije slučaj, već je prosto zadovoljena forma time što je izjavu dao gradonačelnik ili predlagač i, što je još presudnije, manje sagovornika znači i brže završen posao novinara.

No, jednom je odborniku tako dozlogrdilo, pa je pozvao svog sugrađanina na dužnosti direktora javnog servisa, požalio mu se kako nikad ga ne zovu za izjavu, a on uvijek diskutuje. Ne znam šta je direktor uradio, ali je ekipa javnog servisa malo potom pozvala odbornika, zatekla ga na ručku u jednom restoranu, tražila i dobila izjavu, bez da iko ikome objašnjava naknadnu pamet.

Isto tako lider DNS-a, stranke koja je vodeća u lokalnoj vlasti u Prijedoru, a tek članica koalicije na nivou Republike Srpske sa višestruko jačim SNSD-om iznad sebe, godinama šalje protestna pisma istom javnom servisu zbog nedovoljne zastupljenosti ove stranke u redovnom programu, a posebno u izvještajima o radu Narodne skupštine Republike Srpske. Gdje opet novinari za sagovornike koji predstavljaju vlast gotovo uvijek uzimaju poslanike SNSD-a, a one malobrojnije – iz DNS-a i SP-a, između redova svrstavaju u istomišljenike Dodikove partije.

Jedan od načina da manje partije izađu iz sjene većih počeo je u tekućem mandatu primjenjivati prijedorski SNSD, a to je organizovanje konferencija za medije uz svaku sjednicu Skupštine grada. To je za pozdraviti, jer upoznaju javnost sa svojim radom, pokazuju da se ne podrazumijeva da misle sve isto kao vodeća stranka u koaliciji, da nisu utopljeni u masu jačih od sebe, a to je u prijedorskom slučaju DNS, a novinarima olakšavaju rad na sam dan zasjedanja, budući da su ih već upoznali sa svojim stavovima.

Ono što nije za pozdraviti jeste pokušaj da se računa na kratko pamćenje građana i da se sebi pripisuju zasluge za nešto što je već ranije neko drugi inicirao ili za nešto što je već izvjesno, a pokušava se predstaviti kao nova inicijativa, kao što je SNSD ove sedmice staru /i ne svoju/ inicijativu za osnivanjem univerzitetskog centra u Prijedoru predstavio kao svoj amandman na prijedlog budžeta grada za 2018. godinu, o čemu će se parlament izjasniti do kraja mjeseca.

Nije za pozdraviti ni pribjegavanje populizmu – treba studentski dom i treba zatvoreni bazen na bazi javno-privatnog partnerstva. Jedini javni, državni fakultet u Prijedoru, Rudarski, ove akademske godine ne može da pridobije nove studente, pa čak ni sa subvencijom od po 100 KM mjesečno za smještaj, pa je pitanje za koga i univerzitetski centar i studentski dom. /O privatnim visokoobrazovnim ustanovama u jednom od narednih tekstova/. Zatvoreni bazen, čija gradnja traje godinama, i to zamišljen baš na bazi javno-privatnog partnerstva, već postoji, pa čemu onda još jedan?

Jeste za pozdraviti inicijativa za uvećanje budžetske stavke za vantjelesnu oplodnju, kao i za bilo koju mjeru pronatalitetne politike, jer bez toga neće biti potrebni ni univerzitet, ni studentski dom, ni bazen.

zamisli.ba