Prijatelj koji vodi jedan od lokalnih portala pita me juče poznajem li Prijedorčanku koja je, kako navode slovenački mediji, isplatila 450.000 evra kredita tamošnjoj najvećoj opozicionoj stranci. Stranku vodi Janez Janša, kamata je sumnjivo niska (dva odsto), a u Sloveniji bi polovinom godine trebalo da se održe parlamentarni izbori. Dovoljno da je već treći dan slučaj među udarnim vijestima u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH.
Ne, ne poznajem je. On je poznaje, kaže, veoma dobro. I zna joj porodični, poslovni i društveni bekgraund. Šalje mi njene fotografije. Ponudi ih Slovencima, kažem mu. Kakve su, sigurno ćeš ih dobro prodati. Poslije mi šalje link na objavu da su slovenački novinari privedeni u prijedorsku policiju. Nedugo zatim stiže i saopštenje iz policije. Kako je policija reagovala, a kako se potom u javnosti oglasila, kako su novinari to doživjeli, a kako mediji u BiH o tome izvijestili, školski je primjer veoma komplikovanog odnosa između policije i novinara, nevidljivog prosječnom konzumentu medijskih sadržaja.
Prvo, novinare Irenu Jovevu i Mihu Orešnika, koji su u Prijedor juče došli da ili pronađu Prijedorčanku koja kreditira stranku bivšeg premijera i ministra odbrane Slovenije ili da od komšija i sugrađana saznaju nešto o njoj, policija je privela u zgradu Policijske uprave Prijedor i pustila nakon obavljenog ispitivanja. Vijest o tome proširila se znatno prije nego što je policija svoje saopštenje proslijedila medijima.
Drugo, policija se već u naslovu saopštenja ograđuje navodeći da je postupila po dojavama građana, što je legitimno, te ne govori o privođenju nego o pozivanju novinara u službene prostorije, što je takođe legitimno. Ne čine se, pak, legitimnim navodi da su „lica…bez vidnih obilježja bilo koje medijske kuće“i da „ova Uprava nije imala prethodnu informaciju o ovim aktivnostima“. Novinari niti su dužni imati vidna obilježja niti su u obavezi najavljivati svoj rad policiji. Izuzetno, policija ponekad dobija najave medijskih kuća da dolaze raditi i da, u zavisnosti od toga odakle dolaze i šta pokrivaju, policija procijeni da li im je potrebna posebna zaštita. Tako su, na primjer, u dane izricanja haških presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću ekipe televizija sa sjedištem u Sarajevu iz Prijedora izvještavale pod policijskom zaštitom.
Treće, oboje slovenačkih novinara u izjavama medijima u BiH prijedorskoj policiji zamjerili su što im odmah prilikom privođenja nisu rekli da je riječ o dojavama građana umjesto što su spominjali terorizam.
I četvrto, neki domaći mediji, koji su izvještavali o slučaju, za razliku od policije koja je ublažavala rječnik, birali su terminjednako neprikladan – hapšenje. To takođe nema opravdanja, ali povod im je dala sama policija. Jer na osnovu dojava građana, na koje policija ni ne smije da ne reaguje, makar prijavljeni bili i novinari, juče je sve osim legitimisanja i traženja medijskih akreditacija na uvidbilo višak. Višak koji nanosi štetu instituciji.
Kao novinar, evo devetnaestu godinu, ne mogu da se sjetim da sam imala ikakvih poteškoća u komunikaciji s policijom. Kao građanin to, nažalost, ne mogu reći. Naime, moj otac je ovisnik o alkoholu i nakon što sam iscrpila sve meni poznate mehanizme, a nisam mu uspjela pomoći, ostalo mi je da policiji prijavim prodavnicu i kafić čiji radnici mom ocu i kada je vidno pijan prodaju alkohol, što je zakonom zabranjeno odnosno kažnjivo. Ta prodavnica i kafić udaljeni su od očevog mjesta stanovanja oko dva kilometra, a u pitanju je veoma prometan magistralni put i dionica gdje se vozi znatno brže od dozvoljene granice i gdje je oduvijek bilo stradanja u saobraćajnim nezgodama. I gdje, dakle, nije u pitanju samo rizik za moga oca koji tu dionicu prolazi pješice, nego i za druge potencijalne učesnike.
Dođem, dakle, u policiju da prijavim prodavnicu i kafić iz sela u kojem živi moj otac, a dežurni policajac odbije evidentirati moju prijavu, s obrazloženjem da on ima većih problema, da on pokriva 100.000 ljudi i da se sigurno neće baviti njima. Tu reče dva imena, imena vlasnika prodavnice i kafića, iako ih ja nisam izgovorila. (Njihova imena nisam do tada ni znala, a njihove radnike sam išla moliti da ocu ne prodaju alkohol kad je pijan, ali nisu mi izašli u susret). Kažem mu koji zakon i koji član zakona krše, a u toj prostorija jedina ja nisam dužna to znati. Opet odbija. Tražim da mi napiše da mi to odbija evidentirati, na običan komad papira, kad već stoji iza svojih riječi, zašto mu je problem da ih i potpiše. Neće ni to. Osim njega koji sjedi za stolom, u prostoriji su još četiri uniformisana policajca. Kažem ovome da ću ga prijaviti unutrašnjoj kontroli i da imam četiri svjedoka, kad će jedan junak: „Mi ništa ne znamo“. Ostali se meškolje. Dva dana kasnije sa predmetnim zakonom u rukama ponovo odem u istu prostoriju i dežurni policajac uredno zavede moju prijavu.
Prijavim slučaj tadašnjem rukovodstvu prijedorske policije i naznačim da ću se unutrašnjoj kontroli obratiti tek ako me ne obavijeste šta su preduzeli po toj prijavi. Ispostaviće se da su oni sami proslijedili tu moju prijavu unutrašnjoj kontroli jer mi je nakon nekog vremena stigao odgovor iz Inspektorata za unutrašnju kontrolu MUP-aRS da je protiv prijavljenog policajca pokrenut disciplinski postupak, da je utvrđena lakša povreda radne dužnosti i da MUP predlaže načelniku CJB Prijedor izricanje disciplinske mjere. To je bilo 2014. godine i tada je jedina e-mail adresa prijedorske policije bila ona portparolska, tako da ne znam da li bi postupak bio ovako proveden da ga nije prijavio građanin za kojeg policija zna da je novinar.
Jednom je jedan od načelnika u prijedorskoj policiji, nedovoljno iskusan u radu s novinarima, na redovnoj mjesečnoj konferenciji za medije potvrdio, vjerovatno nesvjesno, da nije isti tretman za sve. Odgovarajući na pitanje da li je tačno da je jedan od haških osuđenika za ratne zločine u Prijedoru, koji je na slobodi nakon odležane kazne, pucao na ulici u dijelu Prijedora koji se zove Stari grad, on je rekao da je bila riječ o pištolju na plin, da je u pitanju bio prekršaj, da je taj prekršaj procesuiran i da je sve urađeno kako treba upravo zato što se zna da bi to mogao biti slučaj zanimljiv medijima.
Zamisli.ba